Slijedi drugi dio teksta Saše Dmitrovića o povijesti Riječkog karnevala
... "Padom Austro-Ugarske Monarhije, uske veze Sušaka i Rijeke bijahu naprasito prekinute, pa je za Sušačane Rijeka postala inozemstvo, a oni tek nepoćudni stranci. Emancipacijom svoga gradskog područja, Sušak je i glede karnevala postao samostalan. Od svog osnutka Športski klub Orijent održavao je maskirane plesove i prigodne pokladne nogometne utakmice, pa je 1926. godine priredio ples u Sanatoriumu na Pećinama (danas hotel Park), uz pripomenu da će tu večer dvorana biti zagrijana čime je zajamčena potpuna udobnost.
Sljedeće subote svoju „veliku pokladnu večer" organizirao je Hotel Kontinental u novouređenoj dvorani, uz sudjelovanje orkestra kojim je ravnao Artur Gervais (1878. – 1937.), otac poznatijeg pjesnika, Drage Gervaisa (1904. – 1957.). Večer je protekla uz bacanje korijandola, serpentina, te igri poput Šaljive pošte i drugih raznih pokladnih atrakcija. Njihova pripomenak glasio je cijene obične bez povišice.
Naredne subote 31. siječnja Orijent je priredio novu zabavu, ali ovaj put izvan Sušaka, u čitaoničkom domu u Dragi. Izuzetne Noći veselih krabulja organizirao je Veslački klub Jadran, dok je najveću pozornost privukla Viktorija svojim bojem Rifanaca. Oba kluba svoje mesopusne zabave održavala su u Trgovačkom domu, u kući Prve hrvatske štedionice, danas zgrada na Titovom trgu pod kućnim brojem 3.
Kratko izvješće s jedne takve zabave iz 1928. godine glasilo je: "Ples odlično posjećen. Na pozornici su nastupili članovi i članuše u odijelima engleskih mornara, gdje su plesali originalni Charleston za što su dobili veliki aplauz." ...
..."Sve bi kulminiralo na pokladni utorak kada bi tisuće ljudi preplavljale Strossmayerovu ulicu, Kačićevo šetalište i Jelačićev trg (danas Titov), ne bi li vidjele Princa Karnevala. Pokladna povorka sastojala se od mnoštva kočija, alegorijskih kola, brodova na kotačima, na kojima su bili Sušačani maskirani kao dimnjačari, pekari, vatrogasci, kapetani, mesari, postolari, stolari, konopari, lovci, Bodulke, Grobnišćice i nebrojeno mnoštvo različitih krabulja. Trsatska glazba smjestila bi se na Trumbićevom trgu, a bakarska pred Kontinentalom. Toga dana cijeli Sušak bio je na nogama, u goste bi stigli ljudi iz udaljenih mjesta Gorskog kotara i Primorja, ali i iz susjedne Rijeke gdje su ovakve zabave bile zabranjene. Oni bez putovnice promatrali bi karnevalsku povorku s one strane mosta.
Pretvarajući Italiju u totalitarnu policijsku državu, vlada Benita Mussolinija je nizom zakonskih odredbi 1925. i 1926. suspendirala slobodu izražavanja, pa sukladno tome nije bilo moguće ni organizirati karnevalske priredbe na kojima bi vlasti bile zasigurno motiv poruge. Tako su u Rijeci održavane brojne maskirane plesne večeri, ali bez tradicionalne karnevalske povorke Korzom" ...
... "O krvavom ishodu karnevala 1941. godine Primorske novine od 27. veljače 1941. izvješćuju pod naslovom Krvavi završetak poklada NA GROBNIKU: U utorak, na zadnji dan karnevala dovezen je kasno u noći u ovdašnju bolnicu 25-godišnji zemljoradnik iz Velih Dražica (Jelenje), Fićor Drago. Fićor je te večeri išao na Jezero, da tamo u društvu ostalih mladića uz ples provede posljednji dan poklada. U gostioni „Valjan“, gdje je održavan ples došlo je između dviju grupa mladića do rječkanja, a nakon toga i do tučnjave, u kojoj su došli u akciju i noževi. U nastaloj gužvi Fićor je dobio nekoliko udaraca nožem u trbuh, tako da su mu crijeva iskočila, a dobio je više ozljeda i po rukama. Čim je dovezen u bolnicu podvrgnut je operaciji. Njegovo stanje kreće na bolje. Žandarmerijska stanica u Čavlima povela je izvide da ustanovi lice koje je nožem udarilo Fićora i da ustanovi na kome je krivica da je došlo do svađe i tučnjave."
Bila je to slutnja ratne katastrofe koja se bližila pitomom primorskom kraju.
Po svršetku rata, nove komunističke vlasti nisu bile poput onih fašističkih. One samo nisu bile sklone karnevalskom ludovanju. Njihova odluka da isključe pokladno slavlje iz kalendara društvenih zbivanja bila je još jedan odlučan odgovor zapadnim imperijalistima i neprijateljima naše zemlje i naše slobode, neprijateljima sretnog života koji gradimo sebi i svoj djeci, neprijateljima mira. Tako nekako.
I dok se očekivalo da će stari riječki karneval, sušačke poklade, trsatski mesopust, postati opet pučkim manifestacijama, ili jedinstvenom svečanošću novoujedinjenog grada, režim je naumio iskorijeniti tradiciju. Odbačen kao naslijeđe osuđivanoga i prezrenoga, samo po zlu ocjenjivanoga građanskog društva, u Rijeci je dijelom uspjelo, a u obližnjim mjestima im to nije pošlo za rukom. Primjerice, 1948. nakon zabrane pusta, grupa Halubajaca demolirala je milicijsku postaju i završila u zatvoru, s kaznom od 3 do 9 mjeseci.
Teške poratne godine, razorena privreda, siromaštvo, slom starog sustava, iseljavanje - useljavanje staro-novog stanovništva, borbeni ateizam i dogmatika “Novog doba” doista su istisnuli karneval i maskirano slavlje s riječkih ulica. On više nije postojao u formi kakvoj se održavao u starom Sušaku i još starijoj Rijeci" …