1 - Fotografija snimljena prije preuređenja objekta bivšeg pavlinskog samostana (1985.g.)
Jedna zagonetka koja nije kvalitetno rješena u Klovićevu životopisu je i veza koja je pomogla Kloviću da ode u Italiju točno određenom patronu kod kojeg će nastaviti svoje školovanje i razviti svoj slikarski talent.
Sam Vasari spominje kardinala Marina Grimanija kao prvog mecenu koji je prihvatio Klovića nakon njegova dolaska u Italiju. Međutim većina autora koji se bave Klovićem smatra kako je to bio zapravo Domenico Grimani, Marinov stric, poznati kolekcionar i mecena, jer u to vrijeme Marino Grimani je bio mlad i nije bio imenovan kardinalom.
Još Ivan Kukuljević u svom poznatom djelu „Jure Glović prozvan Julio Klovio, hrvatski sitnoslikar“ govori da je Klović mogao doći u vezu s porodicom Grimani preko Antonija Grimanija koji je bio u progonstvu na otoku Cresu zbog lošeg vođenja venecijanske flote u sukobu s Turcima 1499. godine kojom prigodom su Turci osvojili grad Lepant (Naupaktos). Međutim to je malo vjerojatno jer je Antonio Grimani već 1502. godine, dok je Klović bio još četverogodišnje dijete, pobjegao s Cresa u Rim k svom sinu kardinalu Domenicu.
Druga pretpostavka koja Klovića povezuje s Italijom je obitelj Frankopana koja je imala prijatelja i rođaka širom Europe pa tako i u Veneciji. Kako su sinovi Nikole IV. podijelili očevo imanje 1449. godine na sedmero braće i njihovog sinovca Jurja i to su samo određeni članovi obitelji odnosno njihovi potomci koji su baštinili Grižane, gdje je Klović rođen, mogli takvo nešto napraviti šezdesetak godina kasnije.
Treba napomenuti da je to bilo vrijeme ratova između Venecije i Habsburgovaca te je Krsto Frankopan sin Bernardina Frankopana bio od 1514. do 1519. godine u zatvoru u Veneciji pa Frankopani nisu bili u dobrim odnosima s Mlečanima.
Postoji još jedna pretpostavka o osobi koja je pomogla Kloviću da se smjesti kod kardinala Domenica Grimanija. U razdoblju od 1512.–1517. u Rimu je održan V. Lateranski koncil i svi biskupi su bili pozvani da sudjeluju u radu koncila. Modruško krbavski biskup Šimu Kožičić Benja također je sudjelovao u više navrata na sjednicama koncila. On kao biskup obilazio je svoje župe te je bio upoznat s problemima kako vjerskoga života tako i svim ostalim životnim teškoćama svojih vjernika. Na tim pohodima mogao je sresti i mladoga Klovića kod pavlina te se upoznati s njegovim talentom. Šimun Kožičić je bio poznat i cijenjen u Rimu. Papa Leon X odredio je da bude prvi govornik na zasjedanju 27.4.1513. godine a bio je izabran u povjerenstvo za crkvenu reformu.
U Rimu 5.11.1516.g. pred papom i kardinalima drži svoj poznati govor o opustošenoj Hrvatskoj gdje papu nagovara da pokrene križarski rat protiv Turaka. Kako u to doba pada odlazak Klovića u Italiju to je biskup Šimun Kožičić Benja sa svojim poznavanjem crkvenih prelata i svojim ugledom sigurno osoba koja je mogla ostvariti kontakt i preporučiti Klovića kod kardinala Domenica Grimanija. Pitanje koje se postavlja u budućnosti je može li se možda pronaći neki trag Klovića u arhivima porodice Grimani.
I za kraj samo da spomenem jedno manje poznato Klovićevo djelo o kojem sam pisao u Vinodolskom zborniku br. 8 iz 2002. godine. Radi se o nedovoljno poznatoj minijaturi iz zbirke Luciana Salvija iz Parme, od kojeg sam dobio podatke o djelu na temelju članka objavljenog u Gazzeta di Parma od 2. studenog 1998. godine o proslavi 500-te obljetnice rođenja hrvatskog sitnoslikara.
Slika prikazuje Kristovo raspeće naslikano tehnikom ulja na bakrenoj ploči. Minijatura predstavlja rad iz kasnijeg razdoblja života umjetnika, a najprije je bila pripisivana Marcellu Venustiu (Como oko 1512 – Rim 1579) od strane Giuliana Brigenti, da bi kasnije Federico Zeri prepoznao u njoj karakterističan Klovićev minijaturistički virtuozitet. Zanimljiv je i važan drveni izrezbareni okvir slike (original iz prve polovice 16 stoljeća) koji ukazuje na Klovićevu sklonost ukrašavanja margina svojih minijatura.