Crikvenička glazbena tradicija

1 - Na fotografiji su Mata Matejčić Parila (svira dvojnice) i Petar Car Mežnjar (svira trieštinku).

Ovaj kratki pregled glazbene tradicije Crikvenice je u svakom slučaju ograničen izvorima, a oslanja se uglavnom na sjećanja osoba koje sam poznavao i koje su rođene najranije krajem 19. stoljeća te na rijetke ostale izvore.
U Crikvenici govoriti o glazbenoj tradiciji možemo s dvije strane. Jedna je crkvena glazba za potrebe crkvenih obreda, a druga je svjetovna glazba s izvorima u folklornoj tradiciji odnosno u kasnijim razdobljima (20 st.) organizirano zborno pjevanje odnosno orkestralno muziciranje. Koliko su utjecale pojedini segmenti jedan na drugi o tome ne mogu reći nešo posebno, ali u dvadesetom stoljeću nalazimo pojedine izvođače i u crkvenom kao i u svjetovnom zboru odnosno u pojedinim instrumentalnim sastavima.
Zahvaljujući osnivanju samostana 1412. godine i boravkom pavlina u njemu crkvene obrede prati i pjevanje. O tomu nam je sačuvan i pisani dokument antifonal redovnika Nikole Radoševića iz 1687. godine. Vjerujem da je prilikom rekonstrukcije crkve 1659. godine izgrađeno i pjevalište koje je naznačeno na nacrtu crikveničke crkve koji je g. 1753. napravio Antonio De Verneda. Orgulje su prema R. Greguriću nabavljene 1864. godine, a graditelj je bio zagrebački majstor Antun Šimenc. Međutim u knjizi blagajne crikveničke župe iz 1823. godine navodi se stavka br. 1 Za popravak orgulja isplata 64. forinta, što znači da je postojao nekakav instrument i prije 1864. g. te bi to svakako detaljnim iščitavanjem arhivskog materijala trebalo utvrditi.
Školska spomenica Pučke škole od kada se počela voditi uvijek navodi nekog od učitelja koji je svirao orgulje, a za Frana Galića, koji je u Crikvenici bio ravnatelj Pučke škole prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata, zna se da je vodio i zbor.            

Uslijed raznoraznih doseljavanja tijekom stoljeća teško je odrediti od kuda potječe pojedina tradicija ali nećemo pogriješiti ako dio naslijeđa folklornog muziciranja vežemo za šestostupanjsku ljestvicu i netemperirano pjevanje i muziciranje na autohtonim narodnim instrumentima sopelami, mišnjicami i vidulicami. To već imamo dokumentirano u ostacima glazbala i fotografijma svirača. Tako je u Muzeju Grada Crikvenice pohranjem instrument iz 1879. g. na kome su izrezbareni i inicijali svirača – autora I.C., a koji potječe iz obitelji Matejčić – Parili. Također su poznata i imena dvojice svirača - Mata Matejčića Nikolina i Petra Cara Mežnjara.

Taj dio glazbene tradicije se relativno rano izgubio zahvaljujući uvozu dvaju instrumenata koji su možda više godili uhu starih Crikveničana, a to su trieštinka i tambure.
Do danas su preživjele tambure zahvaljujući upornosti pojedinih učitelja poglavito Dragana Raljušića koji je skoro cijeli radni vijek proveo u Crikvenici kao učitelj glazbenog odgoja te Vladimira Pergjuna koji je obnovio tamburaško muziciranje u Crikvenici 1997. godine.
Društvo Crikveničana je s polovičnim uspjehom pokušalo obnoviti sviranje na sopilama i trieštinki 2013. godine.     
Popularnost puhaćih instrumenata (limena glazba) u Crikvenici vezana je za nastupe vojnih orkestara još za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Ubrzo se javljaju i domaći sastavi pa tako imamo fotografiju sastava Hrvatskog sokola iz 1926. godine, kada je Crikvenica slavila dvadesetgodišnjicu osnivanja Sokolskog pokreta.

Podijelite