Godine 1809. našla se je Crikvenica kao preko noći u drugoj državi
Vela crikva – snimljeno 1966.g.
Godine 1809. našla se je Crikvenica kao preko noći u drugoj državi, u francuskom carstvu. Kako je bilo s našom školom u tom periodu, ne znamo. Povjest nam kaže da su škole bile lajicizirane, da je crkvi oduzeto pravo nadzora nad njima, a gdje se je pokazala nestašica u učiteljstvu, imao je djecu podučavati bilježnik, a ne svećenik.
Mi u to doba nismo imali bilježnika, no moguće je naš župnik Čikulić ostao na svom mjestu, moguće kod nas nisu u tom pogledu vršene promjene. Vidimo na pr. da se ni najzamašnija francuska odredba o civilnom braku nije u našim krajevima striktno provađala, jer je bilo dovoljno ishoditi dozvolu civilnih vlasti, pa da se vjenčanje obavi samo u crkvi. Ne možemo ništa sigurno reći, možemo samo nagađati …
Bečki kongres povratio je caru Franji sve ilirske pokrajine, no on ne pripoji Hrvatskoj hrvatski dio Ilirije, već od vojničke Hrvatske uredi ponovo karlovačku i bansku krajinu, a građansku Hrvatsku podvrgne zajedno sa Istrom i Dalmacijom izravno Austriji. Tako je ostalo sve do g. 1822. kada su ovi krajevi opet povraćeni Hrvatskoj. Škole našega područja potpadoše sada pod Kopar, a nadzor nad njima vršio je kanonik Ivan Eggenberger.
U ovo doba nastala je promjena na našoj školi. Starac župnik Čikulić uzeo je g. 1819. za kapelana mladog domaćeg svećenika Stanka Katnića, i ovome je prepustio podučavanje na školi. Tako je Stanko KATNIĆ naš prvi poznati učitelj nakon Franja Čikulića. Katnić je rođen u Crikvenici, a služio je najprije kratko vrijeme u Novomu, odakle je premješten u Crikvenicu za kapelana, da preuzme odmah učiteljsku službu. Ostao je u Crikvenici do smrti. Od g. 1822. pa sve do 1867. bio je Katnić mjesni župnik, i ujedno ravnatelj naše škole. Dakle točno 44 godine! Umro je slijedeće godine /1868/ kao umirovljeni župnik. Grob mu je vremenom zapušten pa danas već nitko ne zna gdje se je nalazio …
Katnić se je bavio prevođenjem njemačkih učevnih knjiga na „ilirski“ jezik, pa je radi toga bio nagrađen od riječkog gubernija sa 60. forinti.
(iz zapisa Ratimira Gregurića)
