1 - Andrija, Leo i Ivan Filipović
2 - Andrija Filipović
3 - Ivan Filipović
Božićni i novogodišnji blagdani su razdoblje godine kad većina sportaša miruje, ili barem imaju nekoliko slobodnih dana da ih provedu s najbližima. Tako i brojni crikvenički sportaši koji svoju sportsku karijeru grade izvan rodnoga grada dolaze na nekoliko dana svojim obiteljima, da bi se ubrzo opet vratili svijetu treninga i natjecanja. Riječ je mahom o vrhunskim sportašima koji su prerasli lokalnu sredinu i uspješni su u svojim klubovima u najvišim razredima natjecanja.
Jedan od takvih je nogometaš Andrija Filipović koji je na kraći odmor u obiteljskom krugu došao iz Murske Sobote gdje igra za NŠ „Mura“ trenutno trećeplasirani klub slovenske 1. lige.
Svima koji poznaju crikvenički nogomet prezime Filipović ima posebnu težinu, jer je Andrijin otac Leo ostavio itekako upečatljivi trag u NK „Crikvenica“. Leo je bio jedan od najvećih nogometnih talenata koje je Klub iznjedrio, a to što nije napravio više u igračkoj karijeri, splet je okolnosti koje mu često nisu bile naklonjene. I drugi Leov sin Ivan je odličan nogometaš sada je u juniorima krimejskog „Orijenta“ , tako da je nogomet sveprisutan u obitelji Filipović.
Iako ima samo 23 godine iza Andrije Filipovića je već prilično bogata igračka karijera:
- Počeo sam sa svega 5 godina u crikveničkoj školi nogometa koju je vodio trener Matijević. On mi je bio prvi trener, ali naravno da je tu od mog prvog susreta s loptom bio tata, koji me je uveo u svijet nogometnih vještina. Zasigurno sam od njega naslijedio talent pa sam već sa 11 godina prešao u pogon prvoligaša „Rijeke“ gdje sam prošao sve mlađe kategorije. Dospio sam i do prve ekipe koju je vodio Matjaž Kek, međutim dogodilo se da je zanimanje za mene pokazao veliki „Juventus“, pa sam igračku karijeru kao sedamnaestogodišnjak nastavio u Torinu. Potom sam nakon šest mjeseci otišao na posudbu u „Speziju“ (Serie B) i to još uvijek vezan ugovorom s „Rijekom“ koji sam tada raskinuo. Odigrao sam polusezonu u talijanskom trećeligašu „Sieni“, da bi onda otišao u nizozemsku NAC „Bredu“ gdje sam također odigrao polusezonu. Slijedilo je razdoblje igranja u slovenskoj prvoj ligi, najprije u dresu „Gorice“ (dvije sezone), a sada sam već godinu dana u „Muri“.
U igračkoj karijeri zabilježio sam i 3 nastupa za reprezentaciju Hrvatske (U19) pod vodstvom izbornika Ferda Milina.
Gdje ti je bilo najbolje, igranje u „Juventusu“ zvuči vrlo impresivno?
- Odlazak u „Juventus“ se vrlo brzo dogodio, nije bilo puno premišljanja kad se otvorila ta mogućnost i tu sam zaista imao sreću okusiti što znači biti u svijetu vrhunskog nogometa. U jednom od najbolje organiziranih svjetskih klubova imao sam rijetku privilegiju trenirati s igračima čija imena ulijevaju strahopoštovanje, nabrojit ću neke – Pirlo, Tevez, Pogba, Evra, Buffon i drugi. S druge strane bio mi je to prvi odlazak od kuće, imao sam samo 17 godina i trebalo se snaći u svemu tome.
Mogu reći da sam svuda gdje sam igrao nešto naučio i ništa ne bih mijenjao u svojoj dosadašnjoj karijeri. Istaknut ću ipak da sam najzadovoljniji sada u „Muri“. Klub je odlično organiziran, imam samo riječi hvale za trenera Antu Šimundžu kao i za svoje suigrače. Spadamo u gornji dom slovenskog nogometa, lani smo osvojili Kup, u 3. kolu kvalifikacija Europske lige ispali smo od PSV „Eindhovena“. U klubu i oko njega je odlična atmosfera, imamo veliku podršku navijača, do ovog korona razdoblja imali smo najveći broj gledatelja na domaćim utakmicama.
Koji su ti najznačajniji trenuci u karijeri, imaš li uzore, koje su treneri zaslužni za tvoj igrački razvoj?
- Teško je to izdvojiti, sjećam se da sam na prestižnom omladinskom turniru „Viareggio Cup“ protiv „Intera“ postigao 3 gola, a zanimljivo je da je sada moj gol protiv „Tabora Sežane“ u konkurenciji za naj-gol polusezone.
Kako sam po vokaciji napadač uvijek sam želio igrati kao Mario Mandžukić. Oduševljava me njegov „ratnički stil“ i način kako se bori za svoju momčad. Tu je naravno i čitav niz napadača od Messija pa nadalje, od svakoga nastojim ponešto unijeti u svoju igru.
Kad je riječ o trenerima tu je na prvom mjestu tata koji mi je uvijek bio potpora. Zahvalan sam mu na svemu što je napravio za mene, ne samo kad je riječ o nogometu, već i o životnim vrijednostima koje su mi vodilja.
Trenirali su me brojni treneri, od svakog sam dosta naučio i zahvalan sam im na tome. Izdvojit ću Matjaža Keka, posebno je iskustvo bilo raditi sa slavnim Fabiom Grossom, tu su Ante Šimundža, Miran Srebrnič, moji treneri u „Rijeci“ Danko Matrljan, Vjeko Miletić i Renato Pilipović.
Kakvi su ti planovi za dalje, vidiš li se u nekom većem klubu?
- Ovoga časa sam fokusiran isključivo na moj klub „Muru“ i uopće ne razmišljam o ničemu drugom nego da se što bolje pripremim za nastavak prvenstva. Želja mi je da u prvenstvu postignemo čim bolji rezultat, a nakon toga ima vremena za razmišljanje o nastavku karijere. Kao i svaki igrač volio bih jednom igrati u nekom od klubova iz Lige petice, ali nisam opterećen time. Važno mi je da igrački napredujem i ispunim očekivanja kluba u kojemu igram. ističe Andrija.
Za razliku od Andrije mlađi Ivan kojemu je 18 godina ne razmišlja o profesionalnoj nogometnoj karijeri:
- Sada sam izlazno juniorsko godište u „Orijentu“ i mislim i dalje igrati nogomet, ali na amaterskoj razini, iz zadovoljstva. Moji su planovi usmjereni ka školovanju, završavam medicinsku školu i namjeravam nastaviti studirati, što s ozbiljnijim igranjem nogometa ne ide. Ali, u nogometu sam toliko da ga sigurno neću prestati igrati. - govori Ivan.
Tata Leo ne skriva da je vrlo ponosan na sinove:
- Naravno, itekako sam ponosan na Andrijinu igračku karijeru, od malena je pokazivao izuzetan talent i mislim da će još puno toga napraviti. Što se tiče Ivana, mislim da je također veliki kapacitet, ali nije prepoznat na pravi način. I jedan i drugi će sami izabrati svoj životni put, a u svemu će imati moju i majčinu maksimalnu potporu i pomoć. - iističe Leo.
Andrija vrlo vesele dolasci u Crikvenicu:
- Gdje god bio uvijek mi nedostaje moja obitelj i zaista svaku priliku koristim za dolazak u Crikvenicu. Ovdje se najbolje odmorim, što se kaže stavim „glavu na reset“ i prikupim energiju za dalje. Tako je i sada, već 4. siječnja se okupljamo u klubu, vjerojatno ćemo na pripreme u Tursku, a onda slijedi nastavak prvenstva. Zasigurno nekih 6 mjeseci neću biti u mogućnosti doći opet doma, ali što je tu je.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji stalno sam u vezi sa svojima, a zahvaljujući portalima pratim sve što se u Crikvenici događa. Vesele me uspjesi naših sportaša, a posebno nogometaša „Crikvenice“ kojima čestitam na odličnim rezultatima. - rekao je Andrija.
