Na kavi s Majom: Katarina Pilepić

Nakon dva vrhunska rukometaša i jednog nogometaša na kavi s Majom je bila i prva vrhunska sportašica – odbojkašica Katarina Pilepić.  

Katarina, predstavi se našim čitateljima i otkrij nam kako je tekao tvoj odbojkaški put?
- Imam 27 godina, dolazim iz sportske obitelji i cijeli život sam u doticaju sa sportom, to mi je u krvi, način života na koji sam navikla od najranije mladosti. Otac Boris je bio vrhunski košarkaš i trener, mama Maja odlična plivačica, a brat Fran je i sada uspješan profesionalni košarkaš.  Kao dijete bavila sam se košarkom i plivanjem, ali nakon što me otac odveo na jednu utakmicu Ženskog odbojkaškog kluba „Crikvenica“, momentalno se zaljubljujem u odbojku. Počinjem s treninzima s 13 godina te svakodnevno odlazim na treninge u Crikvenicu, gdje sam i započela svoj odbojkaški put.  

Odbojka je dakle odredila i tvoj dosadašnji životni put?
- Već kao dijete koje završava osnovnu školu shvaćala sam koliko mi je sport bitan dio života i kako se želim profesionalno baviti odbojkom. Znala sam da predanošću i velikim radom mogu ostvariti snove. Nakon osnovne škole, selim se u Rijeku gdje počinjem ozbiljnije shvaćati sport i odbojku. Već kao mlada igračica od 16, 17 godina igram na visokoj razini te učim od starijih, kvalitetnih igračica u klubu te u 1. hrvatskoj ligi skupljam iskustvo, a s ekipom „Rijeke“ osvajam kupove i naslove prvakinja Hrvatske.  

Zanimljivo je to da si nakon srednje škole svoj studentski život započela u SAD i uskladila ga sa odbojkom?
- Točno tako, znači nakon srednje škole odlazim na studij u Ameriku, gdje sam provela 4 godine i diplomirala ekonomiju na University of Arizona. Odbojka na sveučilištu je bila na vrlo visokom nivou, te smo ekipno ušle u TOP 16 američkih sveučilišta u odbojci. Igrali smo u PAC12 konferenciji, jednoj od tri najbolje konferencije u Americi što se tiče odbojke, ali i ostalih sportova. Kao sportaš u Americi naučila sam koliko je bitno fizički raditi te sam usvojila radne navike što se tiče kombiniranja sporta i fakulteta.  

Po završetku studija u SAD počinje tvoj odbojkaški put po svijetu?  
- Nakon diplomiranja, potpisujem prvi profesionalni ugovor i odlazim na Filipine, zatim Grčku, Finsku te Češku. Ovu sezonu igrati ću za „Maccabi Haifu“ u Izraelu, klubu s visokim ambicijama, koji želi osvojiti državnu ligu te sljedeće godine igrati Ligu prvaka u Europi.  

Jesi li uzbuđena zbog odlaska u Izrael, imaš li strahu zbog opće situacije u zemlji? 
- Što se tiče odlaska u Izrael, iznimno sam uzbuđena, pogotovo jer imamo velike ambicije za ovu sezonu, osim toga nakon dugo vremena idem u topliji kraj te želim upoznati i drugačiju kulturu i način života. Nemam neki strah, odbojkom se bavim preko 10 godina i spremna sam na sezonu. Koliko sam informirana, trenutno tamo vlada primirje, tako da je sada prava prilika za otići. Jedino što mi se vrti po glavi je to iščekivanje puta u nepoznato, ali to mi je već postalo nekako  normalno.  

Zahvaljujući odbojci vidjela si puno zemalja, to je jedna od ljepših strana sporta. Koja te se zemlja najviše dojmila? 
- Od svih zemalja u kojima sam igrala najviše su me se dojmili Filipini. Bilo je to zaista drugačije iskustvo od svih dosadašnjih. Život u Manili, glavnom gradu, je bio vrlo interesantan. Kultura, način života, hrana, sve bih to voljela još jednom iskusiti te jednog dana ponovo zaigrati tamo. Zanimljivo je i da su Filipinci izuzetno involvirani u košarku i odbojku te dolaze u velikom broju na utakmice, a i sve utakmice su prenošane na nacionalnoj televiziji.  

Kakva je odbojka u Finskoj, a kakva na Filipinima? 
- U svakoj ligi se, naravno, igra odbojka, ali definitivno nijedna liga nije jednaka, pa tako ni u Finskoj ni na Filipinima. Recimo, na Filipinima se igralo puno brže i lokalne igračice su bile specijalizirane za obranu baš zbog nedostatka svoje visine, iako bilo je i Filipinki koje su visoke preko 190 cm.   

Što ti je najvažnije kada dođeš u novu sredinu?
- Vrlo mi je bitan prvi dojam, da vidim da su ljudi i igrači u klubu pozitivni i uzbuđeni za novu sezonu.   

Dolaziš iz najsportskije obitelji na području Novog Vinodolskog, pamtiš li neki važan savjet koji su ti roditelji dali? 
- Kao dijete, već od 7,8 godina, vrlo često sam odlazila na bratove treninge koje je individualno radio s našim ocem. Gledajući sve to već sam se upoznavala sa sportom i koliko je bitan dodatni predani individualni rad. Roditelji su nas uvijek podupirali i vjerovali u nas i to nam je definitivno pomoglo u našim karijerama.  

Tvoj najdraži trenutak u karijeri?
- Osim osvajanja mnogobrojnih kupova i prvenstava, najdraži trenuci u karijeri su tijesna pobjeda koja nam je osigurala NCAA turnir u Americi te igranje Lige prvaka u Finskoj i Češkoj.  

Ljeto ili zima?
- Definitivno mi više paše ljeto. Volim se sunčati, kupati i roniti. Moram priznati da mi malo čak i smeta kad moram igrati u zemlji koja nije na moru (haha).  

Kino ili kazalište?
- Kino iako već godina nisam bila ali definitivno dosta vremena provedem na Netflixu.  

Zadnja pročitana knjiga?
- „The origin“ od Dana Browna.  

Radiš li dodatno na svojoj fizičkoj spremi? Smatraš li da je to važno u odbojci? 
- Naravno, iznimno mi je bitno već spremna doći na pripreme dok se većina igrača planira tek pripremiti. Smatram da je off season vrlo bitan period koji svaki igrač može pretvoriti u svoju prednost ukoliko se malo žrtvuje. Takav dodatni rad mi daje i samopouzdanje kroz cijelu sezonu. Ne nedostaje mi motivacije kroz off season jer uvijek imam postavljen cilj za nadolazeću sezonu. Tako sam posljednje dvije sezone dostigla svoj cilj gdje sam bila u najboljoj šestorki sezone, odnosno bila sam najbolja na svojoj poziciji i u finskoj i u češkoj ligi.  

Možeš li nam onda ukratko opisati kako izgleda Tvoj off season?
- Off season je dugačak otprilike 4 mjeseca u kojem imam vremena i za uživanje  i za rad. Nakon završetka sezone uzimam si tjedan dana pauze te onda počinjem s treninzima. Ne volim imati velike pauze, navikla sam na treninge i to mi paše i fizički i mentalno da uvijek nešto moram odraditi. S obzirom da je off season toliko dugačak polako moram ulaziti u formu tako recimo, sada, mjesec dana prije odlaska u novi klub, dižem formu i intenzitet  treninga. Najviše radim na treningu snage, u teretani sam tri puta tjedno. Ostale dane radim pliometriju i agilnost te igram odbojku na pijesku.  

Što još voliš osim odbojke?
- Obožavam roniti. Hobi koji mi je ostao još od djetinjstva.  

Omiljena suigračica?
- Moja omiljena suigračica je Viktorija Tuchasvili, Ukrajinka na poziciji tehničara s kojom sam igrala u Finskoj. Osim što je iznimno dobra suigračica i pozitivna osoba, sa 41 godinu predano trenira i daje svoj maksimum na svakom treningu. Nikad se nije požalila na nešto i uvijek je bila primjer svim igračicama u klubu.   

Što te može naljutiti?
- Ne volim kada ljudi kasne. To me uvijek može naljutiti.  

Jesi li u ozbiljnoj vezi?
- Nisam. Trenutno ništa ozbiljno. Teško je biti u ozbiljnoj vezi kada svake godine mijenjam državu (haha). Ne opterećujem se time, sigurna sam da će se i to na vrijeme posložiti.  

Je li teže biti uspješna odbojkašica kao ti ili uspješan košarkaš kao tvoj brat?
- Teško pitanje, smatram da svaki sport zahtijeva odricanje, vještine i ljubav prema sportu. Iako igramo drugačije sportove, Fran i ja se podupiremo i dajemo si savjete tijekom sezona. Često si međusobno pomažemo ukoliko netko od nas uđe u krizu. Volimo i zajedno trenirati preko ljeta te se na taj način i motiviramo.   

Tvoja  poruka za mlađe generacije?
- Pronađite nešto što volite, i predajte se tome.  

Hvala Katarina.

Maja Šimić Todorović

Podijelite