Višestoljetna tradicija mesopusnih običaja

Mesopust na Trsatu (iz knjige „Povijest Grada Sušaka“)

Mesopust, maškare, mačkare, krabunosi, krabulje, fašnik (moguće i nekako drukčije) naziv je pokladnih običaju koji se održavaju diljem Hrvatske. Tradicija održavanja maškara i njegovanje mesopusnih običaja u našem kraju traje stoljećima, naročito u zapadnom (Kastavština, Liburnija ...) i istočnom (Vinodol, Grobinšćina, ...) dijelu riječkog prigrada.

Prvi spomen mesopusta kod nas veže se za početak 15. st. Tu činjenicu potvrđuje Vladimir Mažuranić (1845. - 1928., pravnik, povijesničar, leksikograf, sin bana i pjesnika Ivana Mažuranića) koji u svom kapitalnom dijelu „Prinosi za hrvatski pravno-povijestni riječnik“ [1] pod riječi mesopust [2] navodi, između ostalog, da se on spominje na Hreljinu još 1403. godine.
Poznati svećenik, povjesničar i kulturni djelatnik dr. Andrija Rački (1870., Fužine – 1957., Rijeka) veći je dio svog života proveo na Trsatu gdje je od 1902. do 1933. bio dugogodišnji župnik i upravitelj trsatske župe. Jedno od njegovih značajnijih djela je „Povijest grada Sušaka“ [3]. U toj su knjizi vrlo zanimljivi tekstovi o pokladnim običajima na Trsatu u davnim vremenima, dijelove kojih prenosimo u nastavku.

„…Naš je Primorac bijedu i nevolju snosio herojskom ustrpljivosti. Ta mizerija bila mu je rođena sestra od kolijevke do groba i on se je na nju privikao. U bijedi nije očajao niti klonuo niti gubio volje za život. Znao si je zasladiti čemeran život zabavom i razonodom. Dakako da su te zabave i veselice staroga Primorca bile posve drugačije no su danas. Bile su one takve, kakve je diktovao kulturni nivo našega čovjeka, prilike našeg kraja te duh onoga vremena. No fakat jeste, da se je naš stari Primorac znao zabaviti i razulariti. Tako čini svaki čovjek, a drukčije ne može ni da bude. Uz posao, brigu i pregaranje čovjek traži radost i zabavu. Ljubav k zabavi spojena je s biti samog čovjeka te mu se isčupati ne da...

… Glasoviti su bili pokladni plesovi na Trsatu, kamo se obično sjatila čitava Rijeka. Na pokladni utorak bio je prvi ples na javnom trgu gradskog kapetana, drugi mjesnog kancilera (to je bio obično župnik), treći satnika a zatim sudaca prema godinama službe. Moglo se desiti te kapetan na ples ne dođe. U tom slučaju delegira svog zamjenika. Ako to nije učinio, tad netko drugi mora da ovrši tu časnu službu. „Ko se te časti prime te otvori ples ima da plati libre 2 te da dade pol spuda masta (prešanog vina).“…

… Već se u najstarije doba spominju maske, pa ih je naravno i naš kraj poznavao. Čudno je, da su maske na Rijeci bile u 15. vijeku strogo zabranjene, jamačno s razloga javnih sablazni. Prekršitelja zabrane kažnjavalo se teškim zatvorom, visokom globom, sječenjem ruke. Evo kako glasi ta oštra naredba:
„Nulla persona audeat vel praesumat induere larvas sive aliquam rem ponere supra faciem, qua facies esset coperta aut intuentibus non bene nota sub poena librarum 50 aut truncationis unius manus vel standi per mensem in carcere.“ Ta je naredba kasnije ublažena, te se 1546. zabranjuje pod globom od 50 libra bacati u krabulje naranče i blatne predmete (cum naranciis, marcidis, et aliis rebus sporchiis trahere contra mascharas).
Bilo je i svećenika koji su se maskirali, pa im to strogo zabranjuje biskupska naredba od 1718.:
„Redovniki i žakni gredu u krabunose, u tance, kola i norije, ča je na veliki škandal ljudstva, pa se to zabranjuje i proglašuje djavolskim delom.“…

… Iz g. 1823. imade pritužba, da se je plesalo ne samo kroz noć od pokladnog utorka na pepelnicu već i na samu pepelnicu. Čitav taj dan čuo se samo „susurrum sopilarum“. Tadanji župnik tražio je od grobničkih svirača (duo Grobnicenses flantes instrumentis) da prestanu, no se tome opriješe domaći žitelji Mate Štiglić i sudac Jakov Matković. Ovaj potonji dobaci župniku, da je to stari trsatski običaj. Poradi izgreda bi Štiglić osuđen na 10 batina. U pokladnoj povorci suđelovala je i neka muzika, bolje reći derača, jer su u njoj suđelovali ugurzusi, koji nisu imali pojma, što je glazba. Na čelu te derače koracao je t. zv. festar ili capo musicorum, a pokladne svečanosti trajale su čitava 4 dana t. j. do srijede navečer…

… Kako vidimo, i naši pređi znali su se lijepo zabavljati. Istina, zabave bile su im drugačije no su naše, no one su bile ipak prava oaza sred gorčine i teškoće života, što ga je živio naš Primorac. Ali naš čovjek bez tih čednih zabavica nije mogao da bude, jer su one postulat ljudske naravi i ljudskog nagnuća. Za to je naš Primorac već u staro doba skovao rečenicu: „veseloga čovjeka i Bog voli!“…

_______________________

[1] Vladimir Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijestni riječnik, Zagreb 1908.-1922., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
[2] carnis privium, posljednji dani mesojedja, kad skoro treba, da se meso pusti. Rieč staroslovjenska i u svih slovjenskih jezicih...
[3] Dr. Andrija Rački: Povijest grada Sušaka, Sušak 1929., Tisak Primorskog štamparskog zavoda d.d. - Sušak

Podijelite