U utorak 30. listopada u 19 sati u Gradskoj galeriji Crikvenica (Strossmayerovo šetalište 22) otvara se izložba keramoskulptura Mladena Ivančića nazvana "Predvorje tišine".
Izložba će biti postavljena do 26. listopada, a može se razgledati od 10 do 13 te od 16 do 19 sati.
Mladen Ivančić rođen je 1969. u Rijeci. Keramikom se bavi od 2007. godine, od kada i izlaže na cijelom nizu samostalnih autorskih i skupnih žiriranih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je i na mnogim kolonijama i simpozijima.
Između ostalih, svoje radove izlagao je na brojnim tematskim žiriranim izložbama Sekcije za keramiku, porculan i staklo ULUPUH-a, sudjelovao je na više trijenala hrvatske keramike u Zagrebu, te na izložbama Hrvatske keramike u Dublinu (Irska), Opishne (Ukrajina), Vallaurisu (Francuska), Urbinu (Italija) i Prištini (Kosovo).
Dobitnik je većeg broja nagrada (prva nagrada u Urbinu 2010. La corte della miniera – Festa raku, prva nagrada na Trienalu hrvatske keramike 2011. u Zagrebu, prva nagrada za skulpturu i druga nagrada na temu: Evolucija posude na Intersymposium of Ceramics 2013. u Opishne, (Ukrajina), Grand Prix na Ex-tempore 2014. u Piranu (Slovenija),
Djela mu se nalaze u stalnom postavu Nacionalnog muzeja ukrajinske keramike u gradu Opishne, kao i u zbirkama u Sloveniji i Italiji.
Član je HDLU Istre, HDLU Rijeke, ULUPUH i KERAMEIKON. Živi i stvara u Rijeci.
Višnja Slavica Gabout
Predvorje tišine
Za Mladena Ivančića može se reći da je keramičar kiparskog usmjerenja; kipar – keramičar. Iznad svega on je međutim izuzetno kreativan umjetnik koji se izražava volumenom u prostor. I koji svoje čudesne forme velikih dimenzija oblikuje s nevjerojatnom strašću i maštovitošću.
Njegovi zgusnuti i čvrsti volumeni znalački su dorađeni – ali i robusni te u kromatskoj skali asketski reducirani, pa stoga naglašeno ekspresivni, odišući istodobno poetičnošću – ali i nekom pritajenom nelagodom nadrealnog ugođaja. Jer, ulazimo tu u jedan svijet neke druge, pomaknute stvarnosti; u svijet magičnoga i fantastičnoga. Svijet u kojem Ivančić razotkriva misterij metamorfoza, spaja različite razine zbilje, aludira na neotkrivene nivoe naše svijesti i osluškuje neke vibracije drugih frekvencija. Paralelni je to svijet zapisan u kolektivnu memoriju univerzuma, ali i pohranjen u balastima našega genskoga materijala i u našim moždanim tamnim zonama, odavno postojeći u nama i oko nas, istodobno praiskonski i svevremeni, davni i suvremeni, kojega Ivančić vizualizira kroz svoje skulpture biomorfno-tehnoidnih bića i organičko-antropomorfnih predmeta. Uronjeni su oni u neku naizgled imaginarnu zbilju, u kojoj caruje vrijeme: vrijeme autorove introspekcije i istraživanja; promišljanja i proživljavanja; spoznaje i preobrazbe; preispitivanja i analize. I vrijeme pamćenja.
O tome Ivančić kaže:
Vrijeme nas troši i oštećuje.
Ali to prihvaćamo bez srama, dostojanstveno.
Utvrđujemo, bez malodušja, da iza nas ostaju nedovršeni poslovi ili poslovi koje se možda nismo usudili ni započeti.
Sfere ostaju na podu, pretinci nepopunjeni, lijeva i desna strana kriju mogući sadržaj.
Cesta kojom smo vozili više ne dozvoljava pretjecanje...
Ne osvrćući se posebno na trendove i mainstreamove, Mladen Ivančić već petnaestak godina u svome mediju samozatajno stvara, bez mentora i direktnih uzora. Radeći tek po svome osobnom diktatu i slijedeći isključivo svoj unutarnji poriv.
Izgradio je tako svoj autohtoni autorski izraz, bez uključivanja strategije aproprijacije i bez raznih interpretacija. Pritom u keramičkom mediju oblikujući fantazmagorične kiparske priče, čiji je koncept višeslojan i višeznačan, a čiji izvori inspiracije sežu do dalekih granica svijesti i podsvijesti, do udaljenih svjetova između sna i jave te najposlije do one točke gdje se susreću opipljivo i stvarno s metafizičkim, magičnim i nadrealnim.
Izmičući uporno svakoj kategorizaciji i stilskim odrednicama, on svakim svojim novim cikusom slijedi svoj put i svoju misao, gradeći vizualni poredak na svoj način i ne uklapajući se u uobičajene kalupe. Njegov pristup je intuitivan i intelektualan i ide od transkripcije realnosti, preko transformacije, do autorske rekonstrukcije, a postupci su pritom transpozicija, dekontekstualizacija i transgresija - prebacivanje opredmećenog sjećanja iz jednog medija u drugi, odnosno smještaj predmeta/objekta u novi kontekst te prevlačenje njegova značenja novim slojem. Njegovo umjetničko stvaralaštvo stalni je istraživački proces i promišljanje.
Zato tu nalazimo mnogo elemenata autobiografskoga i iskustvenoga. Pritom on često voli u radovima naglašavati povezanost umjetnosti s humanističkim i prirodnim znanostima, pa ubacuje asocijacije i metafore vezane uz etnologiju, antropologiju i arheologiju; uz povijest i sociologiju, psihologiju i filozofiju.
Ali i uz matematiku, fiziku i geologiju, pa se u njegovim naizgled pra-oblicima pojavljuju matematičke formule, kôdovi, vizualizacije fizičkih zakona, geo-metrika... Ipak, u cijeloj toj fascinantnoj priči autor se najradije prepušta slobodi imaginacije i ludičkoj igri. Nudeći u radovima publici na otkrivanje haptičke asocijacije i tajnovite sadržaje, skrivene kôdove i tehnicističke konstrukcije, enigmatične forme i vizualne dosjetke – i time uvijek aktivirajući komunikaciju.
Višnja Slavica Gabout