Riba ribe grize rep, a bome i žep

Ranen jutron poć na placu pravi je gušt. Najprvo obajden piškariju.
Trefin domaćeh ljudi, rivaju se okol kašet friškeh rib i bruntulaju da su ceni visoke. Sakakoveh ima, bogat ulov. Ma jih je lipo videt. Oče njin se cakle, trbuhi bele, luskordina se čvrsto drži za hrbati, ma pojil biš jih onako živeh. Plavičići, veli sardeli, vinćoli, pištać.
Negda nas je sardel hranil i bil često na stolu za obed, sakako smo ga užali spravit, frigani uz lešo kompir, blitvun i črnenen zelen, na marinadu. Kupit lokardi i brancini i tuni ili palamidi. Toj' već bil pir od rib. Kada bi bilo bele oborite ribi, pišmolji, oslići, mrkači i ligni, zubaci, ceni su još više. Škampi moreš samo gljedat aš njihova cena je najveća. Lipi su, još se miču, friški. Vikendaši jih kupuju, a po letu i furešti. Ako imaš va žepu, imet ćeš i na stolu - užalo sej' reć.
Naši stareji te se spametit kako je negda ribarnica bila na staroj place, na mesto Intera. Tamo je bila i placa z verdurun, kompiron već prama štajonu. Griškinje bi prišle z mlikon, Svetojelenci salatun, Boduli sakakovun verdurun. Poznata placarica je bila Mica Škodinka i njeji muž Toma, tikon njih Miko Matejčić sin Mice Šicinki. Imeli su štandi od voća a mi dečina gljedali va karubi i naranči ko va Boga. Retko jih se moglo kupit, ni bilo soldi. Mularija, deški su dešpetili, tobože bi se rivali okol kištric a kad bi ku obalili, naranač je bilo sakuda. Potukli bi se ki će prije va njedra spravit i pobeć. Zijala j' teta Mica za njimi ma ni bilo vajdi od toga. Od vavik su place imele svoju živost, onu križicu ljudi. Ne reče se badave da su trbuhi grada. Va piškarije oni poznati vonj od rib, neke su bile i malo umorne ča bi reć stare par dani pa vonjale po friškine. Na kameneh bankeh saki ribar svojun zasakanun ribun, žvelto je nutil i vagal ribi na kantaru.

Ženi ribarice hodile su na nogi preko Kamenjaka maštelami puneh rib po okolneh sel va griško-belgracken kraju pa se do Bribira. „Ribi, ala ribi“ - zi sega guta zijale. Kad bi jih ljudi čuli, tekli bi kupit noseć lateni pijati i zdelice. Toj' bila točna mera za trikvarti kila ma bi njin vavik nahitile dve, tri ribi. Imele su saka svoj rajon po tri sela. Ako je ka od njih šla va tuji rajon, grdo bi se pokarale, ma hodeć doma na se bi pozabile, vesele ča su se prodale, ki godre je i rakijicu prnesal da se okrepe, pa bi hodeć nazad i kantale. Vera Pura, Ursa Pekovica, Zondink, Anđelka, naše stare ribarice. A najpoznateji ribari va ono vrime Tombac, Cukro, Kožina, Baćo.
Užali su reć - Ribarija pekljarija, od ribarenja se teško i siromašno žive.
Danaska imamo tri piškarije, jedna je zadnje vrime zaprta, druga je poli Draga i treta va Vinodolskoj poli Braca. Dobri su to i vredni deški, ceni slažu, pošteno važu. Ribarnice su njin urejene i ziluštrane. Ceni su visoke. Morebit ribari sada i bolje zarađuju ma sejedno je preskupo.
Ča se more i mi važemo saku kunu, takove su vrimena. Vrag nas je zel otkad Dramaljci gredu po salatu, a Griškinje po mliko va Crkvenicu.
Sega će bit a nas neće, rabi si kadagod i skupu priuštit, magari užan reć - riba, ribe, grize rep a bome i žep...        

Podijelite