Ratimir Gregurić – 9. nastavak:
- Kad sam doznao za ovaj novi udar s leđa, pobojah se da ne bi nakon njegovog neuspjeha slijedio koji novi opasniji. Znao sam naime da gđa Polić pjeva pjesme banditu Paveliću, znao sam da piše pisma Budaku, Bziku i sličnoj gamadi, pa se pobojah s pravom da će spomenuti što u vezi s mojom prepisanom spomenicom ili ishitriti što nova, pa sam se odlučio na kukavan no potreban korak. Kad sam prvom zgodom sastao gđu P. na ulici prišao sam k njoj, izjavio da sam naknadnim točnijim istraživanjem ustanovio da je ipak ona „prvi ženski ravnatelj“ i molio da mi oprosti zabunu. Od tada su tužbe prestale, a kod svakog sastanka na ulici gđa Polić mi se izdaleka smješila i prijazno kimala glavom … Tako je riješena ta prva afera koju mi je donio moj rad, a mogla je postati opasna, da nisam bezuslovno kapitulirao!
Godina 1941. bila je dakle prva godina ozbiljnog sređenog rada, ali i godina kušnja i patnje, jer me je uvreda radi plagijatorstva isprva mnogo uzbuđivala i žalostila, no kasnije pravio sam na račun toga viceve.
Moram još dodati nekoliko riječi o nabavci nekih potrebitih mi knjiga. Koncem godine pisao sam mojoj sestrični Blanki koja je udata za zagrebačkog knjižara Sokola da mi javi bi li kod nje mogao dobiti Sladovićevu „Povijest biskupija“ i Laszowskijeve „Hrvatske povijesne građevine“. Naivno sam mislio da će mi Blanka odnosno njen muž te knjige velikodušno gratis poslati, pa kad je Blanka javila da prve knjige nema a drugu mi odmah šalje uz cijenu od Kn 75.- imenovao sam je svim mogućim imenima kojima obiluje zoološki leksikon. Obratih se na Kuglija sa sličnim upitom, te sam naskoro primio odgovor da Sladović stoji Kn 80.- a Laszowski ništa manje, već Kn 300.-. Odmah sam povukao sve epitete koje sam Blanki nadijelio, jer je ipak rodbinski postupila! Od Kuglija naručih Sladovićevu knjigu. Ne malo se začudih kad na toj dobro očuvanoj antikvarnoj knjizi pročitah utisnut pečat „E LIBRIS CARD. AEPPI HAULIK“. Dakle prva knjiga koju nabavih, iz knjižnice je kardinala Haulika!
Naš župnik Prpić ponudio mi je da si iz ostavštine Msgra. Rigonija izaberem sve knjige koje želim. Učinio sam tako te opet došao do nekoliko za me vrijednih knjiga, a napose napominjem da sam iz časopisa „Bogoslovna smotra“ izvadio niz članaka hist. sadržaja, te ih sa oznakom iz kojeg su broja „B.S.“ uvrstih u poseban fascikl kao priloge povijesti naše biskupije.
To je eto moj rad godine 1941. Time sam radom neopazice ušao u slijedeću godinu.
(nastavak slijedi)