Godina 1906.: Učenici pučke škole u Crikvenici s ravnateljem Franom Galićem.
Kako dokumenti i knjige iz arhiva nisu mogli zadovoljiti znatiželju Ratimira Gregurića obratio se živim ljudima – učenicima pučke škole, živim svjedocima prošlosti:
- Konačno sam se obratio na još jednu stranu, počeo sam, naime, ispitivati stare nonice, učenice iz g. 1865/6 o tadanjoj školi i radu u njoj.
Najprije se obratih na staru nonu Anu, majku popularnog domaćeg orguljaša Petra Cara „mežnjara“. Bistra je to i pametna starica, vrlo prijazna, a odličnog pamćenja. Velike su usluge koje mi je ona učinila. Uvijek raspoložena odgovarala mi je na sva mnogobrojna pitanja koja sam joj postavljao, a prema svom najboljem sjećanju. Dakako da sam morao čuti mnogo toga što me nije zanimalo, ali na to sam se već privikao, jer stari ljudi hoće mnogo toga da kažu. Ako sam pitao za jednu osobu, na pr. za nekoga popa, morao sam čuti i to kako je on molio, ili propovjedao ili psovao, kamo mu se je udala jedna nećakinja, kamo druga i sve tako slične, „interesantnosti“. Kad god stara nona Ane spominje nekog pokojnika, ne zaboravlja nikada dodati rečenicu „Bog ga pomiluj“ što se vrlo često ponavlja, jer ja ispitujem samo stvari iz vremena kad je nona Ane bila mala curica, a sva njena okolina iz tadanjeg vremena danas je dakako na drugom svijetu. Najviše sam se u sebi smijao kad je nona Ane znala spomenuti neku svoju pokojnu tetu Mariju Prdeljinku „Bog ju pomiluj!“. U Crikvenici ima naime svaka osoba ili obitelj svoj nadimak koji često zna biti i nezgodan …
Druga starica koju sam konzultirao radi škole bila je neka stara simpatična žena zvana pučki „Žanovica“. Bila je i ona bistre pameti, no s njom sam imao manje priliku govoriti. Ona je umrla u listopadu 1943. od straha kada je talijanski fašistički torpiljer bombardirao s mora naše mjesto.
Treća moja nonica koja mi je najviše koristila bila je pok. Barica Matejčić vrlo inteligentna starica, vanrednog pamćenja, a također spremna da mi reče sve čega se sjeća. Dok sam iz none Ane morao sve izvlačiti i slušati koješta dok sam čuo ono što me zanima, dotle je stara Barica odgovarala samo ono što sam pitao, čime mi je silno olakšala posao. Odmah sam bilježio i kod kuće razrađivao, a tada opet dolazio po eventualna razjašnjenja. Stara je Barica bila prava crikvenička aristokratkinja vanjštinom, nastupom a i duhom. Mnogo sam joj zahvalan, jer mi je mnogo toga rekla, no još više odnijela je sa sobom u grob.
Ona je vlastitom inicijativom upisana u školu kao prva domaća učenica u šk.g. 1865/6 što je za ono doba značilo pravu revoluciju. Jedva su je primili, no zahvaljujući nekom domaćem popu koji se je zauzeo za molbu Barice, uspjelo je, i tako su nakon stanke od 40 godina opet djevojčice sjele u školske klupe gdje ostaše bez prekida do današnjih dana.
(nastavakslijedi)