Župni pjevački zbor Župe BDM Crikvenica 1944.g. - u sredini sjede župnik Franjo Prpić i voditelj zbora Petar Car Mežnjar
Pravac znanstvenoj znatiželji Ratimira Gregurića odredio je pronalazak povijesnih dokumenata crikveničke pučke škole iz 1820. godine te on nastavlja svoju kroniku:
- Čim sam sa sređivanjem arhiva bio gotov izlučio sam sve one spise koji mi se učiniše važnijima ili značajnijima, a među ovima ima i vrijednih dokumenata, to sam od tih izlučenih spisa sastavio poseban mali arhiv kome dadoh ime „Važniji spisi pučke škole crikveničke.“
Sve sam ove spise ukratko komentirao, a one koji imaju vrijednost dokumenata također prepisao i prijepis priložio, što bijaše potrebno jer su ti svi spisi pisani njemačkim jezikom, teško čitljivom goticom.
Vadeći podatke iz arhiva ja sam uvidjeo da se predamnom otvara jedan veliki posao kojega će trebati uporno tjerati i dotjerati do kraja ili će sve biti beskorisan posao. Da bih mogao srediti svu građu i shvatiti razvoj i život naše škole, posegnuo sam po uputi gđe Zastavniković za našim najboljim stručnim djelom, Cuvajevom „Građom za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije“. Tu sam našao odgovor na sva pitanja koja su mi se kod čitanja arhiva nametala. Nije mi, na pr. bilo dosta da iz arhiva vidim kako naša škola spada pod Zagreb i prima naredbe vrhovnog nadzornika biskupa Schrotta, a zatim naiđem na list vrhovnog nadzorništva u Kopru i na naredbe vrhovnog nadzornika riječkog kanonika Eggenbergera. Ja sam htio i morao doznati zašto smo mi najednom dospjeli pod Kopar, da se onda opet vratimo Zagrebu. Morao sam se dati na studij naše političke i školske povijesti zadnjih sto i pedeset godina. Taj je studij iziskivao vremena, trajao je preko godinu dana. Pomalo sam se sve više i više snalazio u toj do tada za mene sasvim stranoj stvari, pravio sam mnoge bilješke iz Cuvaja, te tako popunjavajući s onim što nađoh u arhivu, malo po malo ja sam i nehotice stao pisati povijest naše škole. Isprva mi to nije bilo ni na kraj pameti, no našav obilje podataka i proučiv Cuvaja, ja sam pristupio tom velikom poslu kojeg sam godine 1943. dogurao do kraja.
Ali ni arhiv ni Cuvaj nisu mogli da mi pruže sve potrebne podatke. Trebalo je ne samo zaviriti već se udubsti u matice naše župe i njih također prostudirati. Dobrotom našeg župnika preč. Frana Prpića ja sam došao lako do matica i dao se na traženje. Naš mi je župnik mnogo pomogao. Kako me on još iz moje rodne Ravne Gore poznaje, tamo smo jednih ferija zajedno dnevno igrali buće, taj naš omiljeli primorski sport, pa mi je on sada prepuštao s mnogo povjerenja svoju kancelariju. On bi otišao u crkvu na blagoslov, a ja sam ostajao i nesmetano radio. Sate i sate, dane i tjedne i mjesece ja sam se služio povjerenjem našeg župnika; često sam ga digo iz popodnevnog odmora, čak mi je svoj kućni ključ dao samo da mi omogući rad kad god mi to ustreba. Hvala mu! Bez te njegove susretljivosti ja ne bih ništa bio učinio. Naravno da sam tražeći podatke za školu vadio iz matica sve što sam našao o staroj Crikvenici, o ljudima, o staroj kotorsko-crikveničkoj župi i uopće sve što je bilo zanimivo i vrijedno, a toga ima mnogo, mnogo.
(nastavak slijedi)