Na slici iz 1941.g. uz učenice su lijevo u drugom redu ravnateljica Zora Zastavniković, u crnom kateheta Dragutin Truks i do njega učitelj Ivan Car (slika je iz arhiva pok. Marije Očkun).
U dosadašnjim zapisima o svome radu Ratimir Gregurić pokušava odrediti predmet svojeg rada. Nakon nekoliko pokušaja odlučuje se istraživati povijest Crikvenice. Radovi koje je pročitao o toj temi nisu ga zadovoljili i on se odlučuje sam baviti tim zahtjevnim poslom.
- Plod mojih razgovora sa Msgrom Rigonijem kao i vlastitih opažanja i mnogih čitanja svega gdje sam što našao o Crikvenici navelo me je na ideju da napišem, ništa manje, već povijest Crikvenice! Na tome sam dugo radio, no konačno sam uvidjeo da za pisanje povijesti jednog mjesta treba imati mnogo više znanja i mnogo više podataka nego li imam ja. Od te je ideje ostalo 19 listova gusto pisanih strojem. Brošurica nije ni do polovine dovedena, no ima dobrih stvari i zanimljivih podataka. Uresio sam ju dapače slikama i spremio za uspomenu kao moj „historički“ prvijenac. Poglavlja koja sam napisao su ova: Topografija, Kratak historijat mjesta i okolice, Don Julio Clovio, te Župa kotorsko-crikvenička / samo početak/. Prepisao sam u čisto ono što je bilo gotovo g. 1942. da ne propadne, a rukopis sam uništio.
Rad godine 1940. bio je dakle još neozbiljan, nesređen, neodređen …
- Slijedeće godine 1941. počeh se već više zanimati prošlošću same Crikvenice. U okupaciji sam izgubio volju za rad, no naskoro sam opet prionuo, radio sam upravo zato da što manje dolazim u doticaj s ljudima, jer mi je teško bilo držati jezik za zubima, a Talijani su imali špijune na sve strane. Počeh čitati sve što sam mogao dobiti a što je obrađivalo historiju Vinodola i Hrv. Primorja. Mnogo sam knjiga dobio od gđe Anke Šoštarić umirovljene učiteljice, a mnogo i od gđe Zore Zastavniković ravnateljice Pučke škole. Sve što sam našao u šk. biblioteki dovukao sam kući i čitao. O svemu sam pravio bilješke te su tako počele nastajati i moje prve teke sa bilješkama od kojih i sada ima tragova.
Ali ove godine počeo sam ja još jedan naročiti posao kojega sam uspješno završio; toliko uspješno, da smatram taj posao mojim najvrijednijim dosadanjim radom. Počeo sam, naime, prekapajući po našoj prošlosti, posvećivati posebnu pažnju mjesnoj pučkoj školi. Već g. 1940. htio sam zaviriti u školsku spomenicu i pogledati što je sačuvano od arhiva, ispitnih izvještaja i matica, no tadanja ravnateljica gđa Josipa Polić glatko me je odbila naročito što se tiče spomenice, naglasivši da bi pokazati spomenicu značilo oklevetati školu.
Istom kasnije shvatio sam što ove riječi znače, no o tom potom. Kada sam zamolio gđu ravnateljicu Zastavniković da mi pokaže gore spomenuto, najpripravnije mi je dala sve, naime spomenicu, jedinu sačuvanu staru maticu i arhiv tek od par godina unatrag. Čudilo me da drugo ništa nema. No gđa Z. nije za drugo znala, nije drugo ništa preuzela.
(nastavak slijedi)