Ratimir Gregurić: "Moj rad na sabiranju historijske građe iz prošlosti Crikvenice i njene uže okolice" (10. dio)

­­Ratimir Gregurić – 10. nastavak:

- Rad na sređivanju građe iz prošlosti naše škole nastavih istim marom, a usput nastavih izrađivati i pojedine otsjeke same radnje o školi za koje sam već imao dovoljno podataka.
U jednom razgovoru sa gđom Zastavniković doznah da je nekadanji učitelj i ravnatelj ove škole Fran Galić počeo sabirati fotografije učitelja naše škole od kojih je sastavio i manju zbirku, no kasnije je ta zbirka dospjela na tavan, a gđa Z. spasila je na tavanu nađenih 13 slika te zbirke. Te sam slike uzeo kao temelj novoj velikoj zbirci svih ravnatelja, učitelja i vjeroučitelja naše škole koju odmah odlučih sabirati u koliko to dakako bude ostvarivo. Već prije ustanovio sam sve ljude koji su djelovali bilo u kojem svojstvu na našoj školi od g. 1797. do današnjih dana.
Zaredah po privatnim kućama za koje mišljah da bi mogle imati koju sliku za moju zbirku. Imao sam uspjeha; pok. Dumica i pok. Ernesto Car iz Vinodolske ulice primiše me s mnogo razumjevanja i najvećom mi pripravnošću dadoše na uporabu albume iz ostavštine njihovih rođaka svećenika Msgra. dra Nikole Veljačića, Aleksandra Cara i Ivana Matejčića. Marica Hrelja r. Katnić dala mi je na raspolaganje slike iz ostavštine njenog strica popa Tome Katnića moga krstitelja, a Petar Car orguljaš dao mi je slike koje su mu ostale od ravnatelja Galića njegova prijatelja.
Među svim tim slikama bilo je najviše svećeničkih lica, starijih godina, u karakterističnim starinskim odijelima. Sve svećeničke slike, omašan paket, poslah novljanskom župniku Tomi Vičiću da zajedno sa 90-godišnjim velikim prepoštom pok. Msgrom Matom Cvetkom identificira te ljude. Ono što nisu oni uspjeli prepoznati, poslah popu Andri Poboru u Tribalj, pa je on još mnoge prepoznao. Na žalost, malo od tih prepoznatih bilo je za moju zbirku. Ipak sam nastavio sabirati i sabrao do sada uz najveće teškoće 41 komad / zajedno sa preuzetih 13/.

Naravno da sam nastavio i sa ispitivanjem ponajviše kod mojih stalnih i glavnih savjetnica gđe Barice i none Ane, ali obratih se i drugima kao umirovljenoj učiteljici i naslovnoj ravnateljici naše škole Anki Sertić i još nekim učiteljima itd. Na žalost sva ova ispitivanja nisu mi mnogo koristila. Doznao sam dosta novosti no većinom takvih koje nisu moguće da uđu u radnju moje vrste, ali to ne znači da nisu zanimive sitnice, pa ću dvije od njih ovdje zapisati.
Gđa Sertić pričala mi je o činu posvete nove škole. Kumovala je vremešna žena Marija Skomerža žena Ivana vulgo Lažice, kojoj je sve skupa bilo dosta dosadno pa je spokojno dremuckala za čitavo vrijeme posvete škole i barjaka. Malo je vjerojatno da je čula mnogo od samog govora domaćeg župnika Aleksandra Cara njoj kao kumi upravljenog. A. Car bio je već u godinama i u priličnoj mjeri djetinjast. Govor mu je bio pun čudnih poredaba, a započe ga riječima: „Kao što je anđeo Gabrijel pozdravio B.D. Mariju, Zdravo Marijo, tako pozdravljam i ja Tebe: Zdravo Marijo!“. Slijedile su slične „duhovitosti“.

(nastavak slijedi)

Podijelite