Kad mi je Ivica Šubat, osnivač portala crikva.hr, predložio da pišem za taj elektronički medij, prvo što mi je palo na pamet bilo je da kroz niz nastavaka objavim tekstove Ratimira Gregurića (1916. – 1946.) koji nakon prerane smrti autora stoje neobjavljeni više od 70 godina.
Njegov kratak životopis objavila je Đurđica Ivančić Dusper u „Vinodolskom zborniku“ broj 9 iz 2004. godine. Neke od njegovih radova sačuvao sam zahvaljujući nasljeđu svoga pranona Frana Cara Bajine, koji je u ondašnjoj poslijeratnoj Crikvenici bio prijatelj s njim i njegovim roditeljima.
Zbog bolesti Ratimir Gregurić nije bio regrutiran za sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu. Cijelo vrijeme rata proveo je istražujući i pišući o povijesti Crikvenice te je o tome ostavio zapis „Moj rad na sabiranju historijske građe iz prošlosti Crikvenice i njene uže okolice ( uspomene i dnevnik ) 1940-x „ kao i „Građa za povijest Crikvenice“.
Ova dva rada bit će temelj za pisanje ove kolumne neko vrijeme, jer smatram da je to Ratimir svojim radom zaslužio, a vjerujem da će njegovi zapisi biti zanimljivi stanovnicima Crikvenice, pogotovo starijim generacijama. Cijeli tekst „Moj rad na sabiranju…“ napisan je po sjećanju nakon završetka Drugog svjetskog rata, jer je u ratu bilo preopasno iskreno razmišljati i opisivati zbivanja u Crikvenici.
Dakle, vraćamo se u 1940. godinu odnosno počinjemo s uvodom u „Moj rad na sabiranju …“ gdje Gregurić piše:
- „Već sam više puta tokom prošlih pet godina /1940. – 45./ pomišljao na to da bih trebao voditi nekakav dnevnik rada, sa svrhom da stečeno iskustvo sačuvam i korisno u daljnjem radu upotrebim. Druge svrhe ti zapisci ne bi imali, osim moguće još te, da mi u starim danima, ako ih doživim, budu najugodnijom lektirom koja će me sjetiti svih muka i patnja, ali i svih radosti i uspjeha što sam ih imao kopajući po dalekoj prošlosti našega mjesta i našega kraja.
Dugo sam se nećkao, no sada konačno ostvarujem tu već davno nabačenu misao. Naravno da će taj dnevnik biti iskreno i otvoreno pisan, pa stoga neće biti dan na čitanje nikomu, osim moguće članovima porodice i eventualno kojem prijatelju, no ne sada, već nakon dugo godina. Iskreni dnevnik, naime, morati će spomenuti ne samo one koji su mi pomagali, već i one koji su mi bacali klipove pod noge, koji su me radi moga rada izrugivali ili dapače tužakali i klevetali. Takovih je, na žalost, više, nego li onih prvih. Kad spominjem te neugodne doživljaje, ne činim to zato da pobudim kod čitaoca mržnju na te ljude, već da pokažem kako čovjek koji pristupa jednom kulturnom poslu sasvim dobronamjerno i jedino za to da iznese ono zaboravljeno i time priredi radost sebi i interesiranom čitaocu, kako taj čovjek nailazi na more svakojakih poteškoća, nevolja i opasnosti. Radim već gotovo pet godina, no bilježio sam ili vrlo malo ili ništa, pa ću po sjećanju i tim oskudnim bilješkama opisati moj petgodišnji rad, a tada ću nastaviti vođenje radnog dnevnika.
Pišem samo po spomenutim bilješkama i po sjećanju a bez koncepta, pa će to biti moguće stil nedotjeran, no ovo nije radnja ni za štampu ni za čitanje, pa se to može oprostiti. Moram obaviti taj posao dok imam raspoloženja, jer bi se inače opet ta stvar otegla, a možda i zaspala, što bi bila šteta, jer će mlađemu istraživaču dobro doći ovakove bilješke i uspomene.“
(nastavak slijedi)