Po običaju i navadi staroj

„Po običaju i navadi staroj bubanj i muzika složno udaraj…“ već 150-ak godina (neki zapisi kažu od 1867.), točno dvadeset dana prije Čiste srijede ili Pepelnice, odnosno prvog dana korizme, u Selcu, kao i u većini primorskih mjesta počinju maškare. Što su maškare za Selce i Selčane, najbolje ilustrira činjenica koja kazuje da su se od svojih početaka do danas održale u svom izvornom obliku. Specifična „mantinjada“ traje tri četvrtka, tri vikenda i „mesopusni pondiljak, utorak i sreda“.

Nakon zimskoga mrtvila i bure koja „fijuče“ primorskim klančićima, nakon božićno – novogodišnjih blagdana, u vrijeme kada je već svima dosta zime i potrebno je „dozvati“ proljeće i ljeto, tradicionalno vjerovanje omogućilo je Primorcima „tjeranje“ zlih duhova zime maškarama. Kao što je već spomenuto, za Selce su specifična tri četvrtka - TUSTI, FUSTI i POBERUHI, kada mantinjada (naziv za mažoretkinje i svirače, koji su u početku svirali trieštinke i sopile, a u novije vrijeme puhačke instrumente) obilazi mjesto, u početku kućevlasnike, kasnije imućnije Selčane, a u novije vrijeme obrte i tvrtke. Međutim, vrijedno je spomenuti i tri srijede prije tih četvrtaka kada mladi, neoženjeni momci idu u „krađu“. Naime, kada Selce obavije mrak, mladići kreću po mjestu i od neudatih djevojaka iz dvorišta uzimaju stvari i nose ih na selačku placu, gdje po njih ujutro dolazi obično otac djevojke, ponosan što je i njegova kćer vrijedna danog momenta. Što se „krade“? U samim počecima mladići su običavali krasti vrata ograda, škure, sušilo s robom i sl. dok se danas običava osim spomenutih stvari iz mora dignuti barka, iz dvorišta izvesti miješalica i sl. i sve donijeti u centar.

Do 60-ih godina subotnje zabave uz ples pod maskama su se održavale u Velikoj sali današnjeg Doma prosvjete, da bi se otada do danas održavale u hotelima, na početku u Hotelu „Slaven“, a kasnije i u ostalima, što se ove, 2010. godine mijenja, i zabave počinju ponovo u Domu prosvjete. Zadnja subota je oduvijek bila rezervirana za najveću zabavu pa su Selčani običavali za nju čuvati najbolju masku, ujedno ona je bila rezervirana, nakon plesa, za pravljenje „mesopusta“, slamnatog čovjeka koji je bio okrivljen za sve nedaće u prošloj godini, koji se mještanima pokazivao nakon nedjeljne mise. Uz običaj izrade mesopusta povezana je, uvjetno rečeno, kletva koja kaže ukoliko se mesopust prije pokazivanja ukrade, sljedećih 7 godina ne smije biti maškara. To se rijetko događalo, ali kada bi se i dogodilo, mladići koji su ga radili, brzo bi, da nitko ne zna napravili novoga i tako izbjegli štetu.

Osim subotnjih zabava na kojima su se ljudi trudili biti što neprepoznatljiviji, i mjesecima unaprijed smišljali maske, nedjeljom su se održavale čajanke za djecu. Zadnja nedjelja uvijek je bila rezervirana za najmlađe pa su se djeca, osim čajanke, u povorci, popularno Dječjoj reduti, vođena mantinjadom prošetala cijelim mjestom.

Zadnja tri dana maškara, ili mesopusta, kako se običava reći, obiluju običajima.
Ponedjeljak je rezerviran za obilazak neudatih djevojaka. Mladići koji su tri srijede krali djevojkama, sada ih uz svirku harmonike obilaze i prema običaju mladić kojemu se djevojka sviđa zapleše s njenom majkom. Obilazak traje do ranih jutarnjih sati pa se zbog toga često zna dogoditi da djevojka primi mladiće, a da za to ne znaju njeni roditelji.
Mesopusni utorak je zadnji dan maškaranog ludila. To je dan kada i oni koji nisu sudjelovali u događanjima vezanima uz maškare izlaze i zabavljaju se, jer nakon toga slijedi 40 dana posta. U poslijepodnevnim satima mantinjada ide na predio mjesta koji se zove Brdo i „kupi“ za sobom mlatačice, žene s grabljama, žene u svečanim i radnim narodnim nošnjama, baškote i kavu. Time se stvara povorka šarenila, tradicije, raznih generacija i ljubavi prema mjestu - duga gotovo od Brda do Jame. Povorka ide prema Crkvi Sv. Josipa, kroz Uski gdje se spušta na rivu i preko palade na placu. Tada se događa jedinstven običaj u našim krajevima i Hrvatskoj, ako ne i šire - mlaća prazne slame. Naime, Selčani vole reći da praznu slamu mlate samo na mesopusni utorak, a ne cijele godine kao neki drugi. Nakon što mlatačice izmlate slamu i ona se zapali slijede dva stara tradicionalna plesa- Hrvacki i Kolunati, a dok se oni plešu, mještani sa zebnjom promatraju gdje će otići dim zapaljene slame. Naime, postoji vjerovanje koje kazuje ukoliko dim ode prema moru: godina će donijeti više ribe, a ako ode prema kopnu: bolje će roditi zemlja.

I za kraj poslijepodnevnoga obilaska pred Harmicom se pleše Selačko kolo, koje se tradicionalno pleše samo dva puta godišnje: na mesopusni utorak i na Badnjak, nakon mise polnoćke. Utorak navečer je rezerviran za ples i mesopusnu zabavu u hotelu. Običavalo se taj dan organizirati svadbenu povorku gdje bi muškarci i žene zamijenili uloge.

Čista srijeda rezervirana je za suđenje mesopustu, odnosno čitanje šentence koja je pisana na način da ju čitaju tužitelj i odvjetnik optužujući mesopusta za sve zgode koje su se dogodile u mjestu u protekloj godini. Nakon što je osuđen i odsječena mu je glava sabljom, nosi se na paladu, pali i baca u more. Za mjesto i mještane su maškare gotove, a mladima ostaje povičerica gdje napokon mogu biti sami, zabavljati se, plesati i približiti jedni drugima nakon trotjednog udvaranja. Ne kaže se uzalud: Ča mesopust da, to Katarina oda“.

Snimljena je i pjesma koju je napisao Ivan Gajić, a s njim su ju „otpjevali“ Alen Pobor - Beli, Andrej Pobor – Grof i Žarko Stilin - Belac https://www.youtube.com/watch?v=wnwbG7HnGHI

Podijelite