Petačke štorije (63)

U nizu tekstova do sada mogli ste pratiti što je prije više od sedamdeset godina napisao crikvenički kroničar Ratimir Gregurić. On sam nije planirao objaviti svoj rad, pogotovo ne svoj dnevnik, ali kako nemamo previše ozbiljnih povijesnih radova iz tog razdoblja smatrao sam da nakon proteka vremena od sedamdeset godina padaju u vodu svi prigovori koji se pozivaju na privatnost ispred argumenta da je autor svojim tekstom zabilježio sliku vremena kada je Crikvenica bila okružena žicom i okupirana. Bila je neka drugačija Crikvenica koja je preko noći iz kupališnog mjesta pretvorena u vojarnu. Bila je to i drugačija situacija nego u Prvom svjetskom ratu kada su frontovi bili daleko. Sada je fronta bila u neposrednoj blizini, a u mjestu straže i policijski sat.
Nije bilo lako pisati u tom okruženju i zato se ovim objavljivanjem njegovih radova na najbolji način zahvaljujemo Ratimiru Greguriću. Nažalost do sada nisam uspio pronaći neki portret ili fotografiju Ratimira Gregurića pa ovim putem molim čitatelje ako je neko u posjedu njegove fotografije da istu posudi uredniku portala crikva.hr radi objavljivanja.            

Plan za dalje vođenje ove kolumne je i dalje osobni. Kako ove godine pada 520-ta obljetnica rođenja i 440-ta obljetnica smrti Jurja Julija Klovića, to će veći dio tekstova biti posvećen ovom velikanu minijature, kojim sam se bavio, ili kako kaže akademik Ivan Golub, s kojim sam „prijateljevao“ zadnjih dvadesetak godina.
To ne znači da neće biti skretanja s te teme kada god uspijem pobrati neku dogodovštinu vrijednu pažnje čitatelja .                                   

Vinodol  i  minijatura          

Najranije razdoblje života Jurja Julija Klovića poznato nam je na temelju nekoliko rečenica njegovog prvog biografa Vasarija te legendi koje su iznikle iz narodne predaje.       
Još je Goethe rekao da tko želi upoznati umjetnika treba doći u njegov rodni kraj. Ova misao polazi od toga da su umjetnici izvanredno osjetljive osobe koje se oblikuju od ranog djetinjstva te njihov uži zavičaj sa svim svojim značajkama bitno djeluje na njihove stavove o životu i umjetnosti.      
Tako i kod Klovića, ako pokušamo povući dijagonalu između njega, minijature, te Vinodola (Grižana), možemo doći do zanimljivih zaključaka. Ali prije svega  u skladu s Goetheom trebamo obići Vinodol, prošetati njegovim šumarcima, popeti se povrh Grižana  i obići razvaline njegovih kaštela.      
I tada nam može sinuti misao o razlogu sklonosti Klovića minijaturnoj formi slikarstva. Bacivši pogled s ruba stijena iznad Grižana sve što vidimo u ponoru koji se otvara pred nama,  kuće, gromače, crkve, putovi i ljudi je minijaturno i sve se to odslikava na tamnoj pozadini šumovitih predjela koji se spuštaju prema dnu doline. Prizor je posebno dojmljiv rano ujutro ili predvečer kad sunčevo svjetlo postrance obasjava krajolik  naglašavajući dramatičnost pojačanim kontrastima svjetla i sjene.      
Zadivljenost genijalnog dječarca prizorom u kojem je uživao puno puta izazvala je u njemu osjećaj ushićenja mogućnošću da može vidjeti cijeli svoj svijet na dlanu. Zatim se taj osjećaj pretvorio u potrebu da to nacrta na komadu papira ali isto tako minijaturno s bezbroj detalja.      
U daljem naukovanju i umjetničkom usavršavanju minijatura je prerasla u umjetničku opsesiju. Potican i usmjeravan od starijih majstora i mecena  usavršio je svoj umjetnički izraz.
Kasnije u jesen njegova života, kad je već ostvario sve što se moglo ostvariti u slikarstvu i minijaturi u njegovo doba, jedan tuđinac u Rimu (kao što je bio i Klović) naslikao je njegov portret  na kome Klović drži u ruci svoje najznačajnije djelo. U pozadini prostora prikazan je plavkasti pejzaž  u kojem je slikar Ljubo Babić prepoznao vinodolski krajolik.        
I na tom portretu, koji je naslikao El Greco, ne pokazuje slučajno Klović ruku u kojoj drži svoje remek djelo. To je ruka dječaka u kojoj drži  svoj minijaturni svijet. A onda dublje značenje dobiva i zapažanje Ljuba Babića o slici vinodolskog krajolika na istom portretu. Poznavajući umjetnost renesanse nije teško otići dalje od pukog aritmetičkog zbrajanja likovnih elemenata slike i pokušati suptilnije analizirati značenje sadržaja, motiva i razmišljanja umjetnika.  Tada to nije obično sjećanje na rodni kraj nego duboka povezanost njegovog životnog opredjeljenja i mladenačkog nadahnuća koji  su se stopili na slici velikog El Greca u jedinstveni simbolični prikaz životnog puta umjetnika.
Na slici nije bitan lik Klovića nego djelo u koje je pretočena njegova duša. Djelo koje ostaje za vječnost slaveći Majstora, Minijaturu i Vinodol.                                                                                                      

Slavko Matejčić            

Podijelite