Monsignor Vladimir Sušić je rođen 30. rujna 1915. u Mrkoplju, odrastao je u Ogulinu gdje je završio nižu gimnaziju, a školovanje je nastavio u Senju. Teološku naobrazbu završio je u senjskoj bogosloviji 1940.g. nakon čega je u katedrali zaređen za svećenika. Iste te godine svoj je svećenički put započeo u Bribiru gdje je postavljen za kapelana župniku Stjepanu Petranoviću. Nakon godinu dana rada u Bribiru otišao je za katehetu u Kraljevicu, a već 1943.g. premješten je u Crikvenicu na iste vjeroučiteljske poslove koje je obavljao do kraja rata 1945.g. Te godine biskup ga je imenovao za župnika u Grižanima i Bribiru, a 1958. g. premješten je u Crikvenicu gdje je naljedio župnika Franju Prpića i gdje je radio pune 32 godine do umirovljenja 1990.
Mons. Sušić je volio Vinodol i Vinodolce, posebno svoje Crikveničane i Grižance. Bio je čovjek široka srca i gospodskih manira koji se nije bavio sitnicama nego je bio uvijek spreman pomoći svakome tko mu se obrati. Cijenili su ga i vjernici i nevjernici jer je znao nadići sve ideološke podjele među ljudima u ne baš lakim vremenima.
U jednom intervjuu katoličkom listu „Zvona“ 1990.g. na pitanje koja mu misao pada na pamet na kraju svoga svećeničkoga radnoga vijeka mons. Sušić odgovara:
- Često se sjećam riječi moga školskog kolege i životnoga prijatelja svećenika dr. Ljube Kučana koji je znao reći – Da smo bili marljiviji kamo bismo došli? – On je bio doista veliki talent, ali je znao biti i zgubidan. Ja mu u prvome nisam bio ravan, ali u drugome jesam. Ipak nešto sam radio. Koliko sam samo propješačio iz Grižana u Bribir i natrag! Poslije rata mnogi naši svećenici otišli su u inozemstvo. Da nije bilo nas koji smo ostali (iako smo i mi mogli otići), stanje bi u ovim župama bilo beznadno. Stoga sam ponosan što sam ostao ovdje, makar sam često stajao na mrtvoj straži.
Nakon 50 godina svećeništva, proslavivši svoju zlatnu misu, Vladimir Sušić je 1990. otišao u mirovinu i povukao se u Svećenički dom u Rijeci gdje je u društvu bogoslova i svećenika provodio svoje umirovljeničke dane.
Umro je 1. veljače 1996.u 81. godini, a 3. veljače je pokopan na groblju Kozala uz nazočnost mnogobrojnih prijatelja, rodbine i oko šezdesetak kolega svećenika
Mons. Sušić (u sredini) sa slikarom Vojom Radoičićem, suprugom svoje nećakinje i sa Bogumilom Obelićem, svojim nećakom
Mons. Sušić sa pjevačkim zborom pri odlasku u mirovinu 1990.g.
Fotografije su iz arhiva Slavka Matejčića i Bogumila Obelića.