Na dvoru kardinala Alessandra Farnesea Klović je imao prilike susresti se i ravnopravno surađivati s najvećim umjetnicima onog doba. Vasari spominje u svom djelu Le vite dei piu eccelenti scultori, pittori e architetti da je i sam često bio gost u kući kardinala Farnesea, gdje su se okupljali Annibal Caro, Molza, Claudio Tolomei, Romolo Amasseo, monsinjor Giovio i mnogi drugi rimski plemići i književnici. Tu se začela i zamisao o djelu u kojem bi bili opisani svi slikari, kipari i graditelji te njihova djela.
Neki autori (Gustavo Marchesi) daju Kloviću pokretačku ulogu u tom intelektualnom krugu i spominju ga, ne samo kao slikara, nego i kao humanistu i mentora koji je privlačio i usmjeravao mlađe umjetnike.
U tom razdoblju Klović se posebno sprijateljio s tajnikom kardinala Farnesea Annibalom Carom. Ovaj mu je pomagao oko zamisli i kompozicije njegovih djela pošto je kao književnik dobro poznavao antičku književnost, a i inače je bio svestran u umjetnosti. Osim što se koristio njegovim znanjem i iskustvom, Klović je koristio i njegovu biblioteku. Tako iz Carovog pisma Paolu Manuziju venecijanskom tipografu saznajemo da je molio istog da mu u knjižnici San Marco u Veneciji nabavi knjigu u kojoj su naslikane sve životinje. Ova knjiga poslužila je Kloviću pri ukrašavanju njegovih minijatura.
Kardinal Farnese poznavajući Carove sposobnosti dozvolio je da on bude idejni začetnik i savjetnik u mnogim projektima. Iz njegova pisma slikaru Tadeu Zuccaru može se vidjeti njegov utjecaj i poznavanje slikarstva kada piše:
- Predmete, koje mi je Kardinal zapovijedio da Vam opišem kako da naslikate u palači u Capraroli, nije dostatno da vam opišem riječima jer osim likova traže se odnosi, držanje, boje i ostale upute prema opisu stvari koje mi se budu činile zgodnim. Zato ću Vam opisati sve što treba, kratko i što točnije budem mogao.
Nakon ovoga slijedi detaljan opis sadržaja freski i njihov raspored po prostorijama palače.
Uz niz crkvenih knjiga oslikao je Klović za Kardinala veliki broj samostalnih minijatura sakralnog sadržaja i portreta koje je Kardinal koristio kao poklone europskim vladarima i njihovoj rodbini. Te male sličice mogle su dostojno zamijeniti poklone od plemenitih metala i dragulja.
1550. godine Parma kao nasljedno leno porodice Farnese dolazi u žarište političkih i vojnih interesa europskih sila. Nakon smrti Pavla III (1549.) novi papa Giulio III želi ponovno zavladati Parmom te se, uslijed neprijateljstava i otvorenog ratnog sukoba u kome Farneseovi sklapaju savez s Francuskom, kardinal Farnese morao preseliti u Firenzu. Zajedno s njim otišli su i njegovi najvjerniji podanici, među njima i Julije Klović.
U Firenzi je nastavio rad za novog zaštitnika vojvodu Cosima I, te je naslikao niz minijatura koje se i danas čuvaju u poznatoj galeriji Uffizi.
Sukob između porodice Farnese i Pape riješen je zahvaljujuæi abdikciji Papinog saveznika, španjolskog vladara Karla V, u korist Farneseovih te se je Kardinal mogao vratiti u Rim, dok je Klović ostao još neko vrijeme u Firenzi. Nakon povratka iz Firenze radio je u Rimu za papu Pavla IV, međutim zbog razmirica s Papom, kardinal Farnese 1556. napušta Rim i odlazi u Parmu, a s njim putuje i Klović.
Međutim Klovićevo zdravlje je već pomalo narušeno, javljaju se bolesti. Tako je 1558. godine podvrgnut operaciji oka, srećom uspješnoj. Dvije godine kasnije liječi se u Veneciji od upale prostate.
Vrativši se u Rim nastavlja s radom za svoga mecenu ali i za druge naručitelje. Ima ponovno ponudu da se preseli u Firenzu, međutim što zbog starosti što zbog familijarnog odnosa i poštovanja prema Kardinalu, ostaje u njegovoj službi.
Nezaobilazan je u povijesti umjetnosti njegov odnos s mladim El Grecom i njegovo pismo kojim ga preporuča Kardinalu. Pa i izložba "Porodica Farnese - umjetnost i kolekcionarstvo" iz 1995. godine nije mogla ne istaknuti citat tog poznatog pisma:
- Prispio je u Rim mladi Krećanin učenik Tizianov koji je po meni izuzetan slikar ...
Sve se ovo događa u zadnjem desetljeću njegovog života. Intenzitet njegovog stvaranja slabi, ali on izaziva poštovanje i divljenje svih kao živa legenda, jer od velikih majstora renesanse živi još jedino Tizian.
Već je Vasari primijetio razlog koji Klovića gura u drugi plan povijesti slikarstva kada kaže:
- Htio sam izvijestiti o njemu kako bi saznali i oni koji ne mogu vidjeti njegova djela jer su skoro sva u vlasništvu velike gospode.
Međutim danas u doba napretka tiskarske tehnike ovaj razlog otpada, štoviše dimenzije Klovićevih djela omogućavaju da ona bez poteškoća budu prenesena i sačuvana u knjigama u prirodnoj veličini, dok je to za djela velikog formata otežano uslijed raznih perspektivnih iskrivljenja.
Klovićev život kao i djela sačuvana u tami trezora svjetskih muzeja i galerija predstavljaju izazov za istraživače i povjesničare umjetnosti.
Jubilej petstogodišnjice rođenja dao nam priliku da se djelomično iskupimo za dotadašnji nemar i zaborav te velikana naše povijesti postavimo na dostojno mjesto na Parnasu majstora kista.