Klović miljenik mecena (2. dio)
Klović je svoju težnju za duhovnim mirom i odricanjem od svjetovnih zadovoljstava i izazova ostvario u Mantovi unišavši u samostan redovnih kanonika lateranskih ili skopetinskih. Nakon godinu dana molitve i kontemplacije položio je prisegu i uzeo redovničko ime don Giulio.
Vasari spominje da se osim služenja bogu Klović bavio i slikanjem te je susreo iskusne slikare i minijaturiste koji su mu pomogli da usavrši svoj stil. Osim toga upotpunio je svoje obrazovanje studijem teologije i filozofije te stekao titulu doktora kako to razaznajemo iz darovnice kardinala Marina Grimanija iz 1536. godine.
Klović je i među redovnicima imao određene povlastice jer kako kaže Vasari "Obukavši habit nazvao se je don Giulio te početkom godine (l529.) dade zavjet i zatim je proboravio tri mirne godine među tim redovnicima premještajući se iz jednog u drugi samostan kako mu se sviđalo ...".
Međutim malo nakon toga nesrećom (ili srećom) slomi nogu. Kako se izliječenje otezalo zbog loše njege i liječenja, utekao se zaštiti kardinala Marina Grimanija koji je ishodio dozvolu od Pape da izađe iz samostana i da bude u njegovoj službi.
Sada slijede plodne godine rada u kojima je Klović slikao za kardinala Grimanija, ali i za ostale naručitelje. Kardinal Grimani je bio Papin legat u Perugiji i naslovni patrijarh akvilejski porodično vezan za Veneciju te je Klović dosta putovao s njim. U to razdoblje spadaju Evangelarium Grimani, Komentar Poslanice svetog Pavla Rimljanima, Časoslov Stuart de Rothesey, Stanze sopra l' impresa del aquila di Eurialo d'Ascoli. Ta već zrela djela u kojima dolazi do izražaja prepoznatljivi Klovićev stil nastala su za vrijeme boravka u raznim gradovima (Perugia, Venecija, Rim) te uslijed suradnje s mnogim umjetnicima dolazi do višestrukih ujecaja koji njegovim djelima daju posebnu draž.
1539. Klović se nalazi u Rimu u palači Grimani kao što nam svjedoči portugalski minijaturist Francisco de Hollanda u svojoj knjizi Dialoghi Michelangioleschi. On tu Klovića naziva Julije iz Makedonije te neizmjerno hvali njegove radove.
Da bi razumjeli zašto je Klović mogao tako dugo biti u službi pojedinih mecena treba poznavati i neke njegove karakterne odlike. U navedenoj knjizi se iz razgovora pisca s Klovićem može zaključiti o njegovoj skromnosti i nenametljivosti. Kada je zamolio Francisca de Hollanda da ga upozna s Michelangelom i markizom od Pescare ovaj se nasmijao i odgovorio: "Da li želite iskazati počast meni strancu, koji sam tek jednu godinu u ovom gradu, Vi kao patricij i jedan od najvrednijih ljudi dostojan iste časti? Govorite Vi s Michelangelom i on će biti zadovoljan da Vas upozna, jer u stvarnosti Michelangelo (usprkos njegovom mišljenju da ga nitko ne može nadvisiti ) je čovjek častan, razborit i razgovorljiv, a ne tako osoran kao što ljudi vjeruju."
U Rimu je još jedna značajna osoba pomogla Kloviću da napreduje. To je bio biskup Giovanni Gaddi koji je u najvišim krugovima Rima pronio glas o Klovićevoj umjetnosti. Gaddi je bio iz obitelji firentinskih bankara koji su držali u zakupu rudnike Svete Stolice. Gaddi je bio ljubitelj antike a posebno je sakupljao vrijedne novčiće kovane za vrijeme Rimskog imperija koje su u ono vrijeme zvali medaljama.
Sekretar Giovanni Gaddija do njegove smrti (1542.) bio je Anibal Caro jedan od najznačajnijih književnika svojeg doba, prevoditelj Vergilijeve Eneide na talijanski. Caro kasnije sekretar kardinala Alessandra Farnesea, bio je vjerovatno i posrednik kod prelaza Klovića u službu Farnesea. Sam Caro bio je ljubitelj minijature, a posjedovao je veliku zbirku antičkih kamea.
Prijelaz u službu kardinala Farnesea dogodio se vjerovatno oko godine 1543., a ne 1546. jer je te godine Klović završio svoje najznačajnije djelo posvećeno kardinalu Farneseu, a ima i drugih naznaka koje na to upućuju. Obitelj Farnese vuče svoje porijeklo od srednjovjekovnih kondotjera uvijek vjernih Petrovom nasljedniku. Ponikli na prostoru između Orvieta i Viterba nosili su generacijama odlike svojeg imena koje potječe od jedne vrste hrasta. Kasnije kad su ojačali i zadobili niz gradova i teritorija, politika širenja njihovog utjecaja prelazi u područje kulture i mecenatstva tako da to postaje njihovim zaštitnim znakom. Vrhunac političke moći označio je izbor Alessandra Farnesea za papu Pavla III 1534. godine.
Julije Klović impresioniran značajem dvora pape Pavla III i njegova unuka Alessandra Farnesea za kulturni život Rima i ostalih gradova Italije sigurno se je osjetio polaskanim ponudom da bude dio tog kruga koji ga je onda definitivno uzdigao do najviših vrhunaca slave kao kneza minijature ili umjetnosti sitnoslikarstva.