Juraj Julije Klović (3)

Klović miljenik mecena (1. dio)

Šesnaesto stoljeće sa svim burnim događajima i preokretima predstavljalo je pravu pozornicu za odvažne i duhom smjele osobe, potjecale one iz nižih staleža ili vukle svoje korijene iz kraljevskih dvorova širom Europe. Iz istih izvora crpi i umjetnost svoja nadahnuća i teme prateći ili prethodeći političkim i kulturnim zbivanjima.       

Mecenatstvo je bio katalizator koji je omogućio brz napredak i širenje umjetnosti posebno na području Apeninskog poluotoka.       

Tako je i naš Julije Klović sklanjajući se pod moćne skute kneževa, prinčeva i crkvenih velikodostojanstvenika davao i primao napredujući vijugavim i trnovitim putem slave i uspjeha.        

Prvi koji je pribilježio najvažnije činjenice iz njegovog života, ujedno njegov suvremenik i poznanik Giorgio Vasari, dao nam je imena njegovih mecena. To su bile ne samo politički i društveno najmoćnije osobe nego i intelektualno i kulturno najnapredniji ljudi svojeg stoljeća koji su znali odabrati pjesnike, slikare, arhitekte i kipare koji će obilježiti njihovu i svoju epohu.       

U Vasarijevu životopisu neka imena i razdoblja su nejasna, međutim ako gledamo povezanost tih osoba stvari postaju jasnije. To jest, Klović je mogao biti u službi više osoba iste porodice, tako da Vasari ne spominjući najvažnije osobe u nekom trenutku i nije pogriješio.        

Prva porodica kod koje je Klović sticao iskustva u slikarstvu  je venecijanska porodica Grimani odnosno njeni najistaknutiji članovi kardinal Domenico Grimani i kardinal Marino Grimani. Vasari spominje samo Marina Grimanija iako jedan kasniji događaj upućuje na to da je Klović bio najprije u službi njegovog strica Domenica Grimanija.       

Domenico Grimani akvilejski patrijarh i istaknuti predstavnik rimskog dvora poznat je kao veliki mecena. Sakupio je bogatu knjižnicu u kojoj je najpoznatiji manuskript Brevijar Grimani.        

Još je jedna važna osoba u tom prvom razdoblju Klovićeva boravka u Italiji imala presudan utjecaj na njegovo umjetničko oblikovanje. To je bio slikar Giulio Romano zvan Pippi. Vasari u svom djelu spominje istog slikara kao Klovićeva učitelja ne navodeći mjesto ni vrijeme tog naukovanja. Znajući da je kardinal Grimani boravio u Rimu gdje je radio i Giulio Romano koji je nakon Raffaellove smrti (1520. g.) preuzeo dovršenje njegovih radova, to se onda tu odvijalo njihovo poznanstvo i suradnja.    

Smrću kardinala Domenica Grimanija 1523. godine Klović nakratko ostaje bez mecene i to je objašnjenje njegovog iznenadnog odlaska u Budim u službu ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II Jagelovića. Osim toga za Klovića je poseban poticaj za put u Budim bila i mogućnost posjete svojoj obitelji u Grižanima što je svakako i ostvario bilo na putu u Budim ili na povratku u Italiju.      

U tome je važnu ulogu odigrao Alberto da Carpi osoba koju spominje Vasari. Rođen u Carpiu 1475. godine. Ujak mu je bio poznati humanista I filozof Giovanni Pico della Mirandola. Bavio se je diplomacijom i bio u službi Francuskog dvora, ambassador Maximiliana I , prijatelj pape Lava X.        

Ludovik II da bi unaprijedio duhovni i kulturni život svojeg dvora skupio je oko sebe niz umjetnika i znanstvenika poglavito iz Italije. Za taj posao bio mu je potreban dobar poznavalac kulturnog i akademskog života talijanskih gradova i kneževina. Tu osobu pronašao je u već spomenutom Albertu da Carpi.       

To potvrđuje i dokument pronađen u Državnom arhivu u Firenzi. U tom pismu službenik Cosima I toskanskog vojvode nudi svojem gospodaru kupnju knjižnice Alberta da Carpi. U opisu spominje bogatstvo knjižnice s nizom djela iz humanistike, filozofije, astrologije, zoologije pisanih  latinskim, grčkim ,arapskim i kaldejskim pismom. Za vjerovati je da je i vlasnik ovakve knjižnice bio naobražen i učen čovjek. Pismo je datirano s 30.aprila 1508. godine.          
Iz tog razdoblja poznato je nekoliko Klovićevih radova koje je napravio za kralja Ludovika II i njegovu obitelj međutim svi su oni nestali u metežu koji je zavladao Ugarskom nakon Mohačke bitke osim misala zagrebačkog biskupa Šimuna Erdodyja. Možda bi se nekakav trag Klovićeve djelatnosti iz tog razdoblja mogao pronaći u carigradskim arhivima što postavlja složene zahtjeve pred potencijalne istraživače.         

Nakon povratka iz Ugarske stupio je u službu kardinala Laurenzia Campegia kojeg je upoznao za vrijeme svog boravka u Budimu. Kardinal Campegio je bio papin poslanik za posebne namjene te je često putovao Europom. U njegovoj službi Klović se posvetio studiju najvećih renesansnih umjetnika međutim u tome ga je spriječio pohod trupa Karla V koje su osvojile i opljačkale Rim na najbezočniji način. Klović potresen ovim iskustvom i jedva izvukavši živu glavu zavjetovao se da će se posvetiti duhovnom zvanju.                                                                             

Podijelite