U petak, s početkom u 21:00 sat, u Gradskoj galeriji Crikvenica otvara se izložba našeg poznatog slikara Đure Sedera.
Izložba će biti postavljena do 10. kolovoza.
Đuro Seder rođen je u Zagrebu 1927. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Antuna Mejzdića 1951. Specijalizaciju za slikarstvo završio je kod prof. Marina Tartaglie 1953.
Nakon studija radio je u časopisu Jugoslavenski radio kao ilustrator i tehnički urednik, u izdavačkom poduzeću Panorama te u Agenciji za marketing – Vjesnik od 1968. do 1981. kao grafički dizajner.
Od 1981. do 1983. bio je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, od 1983. do 1987. obnašao je službu dekana, od 1987. do 1998. bio je redoviti profesor. Od umirovljenja 1998. u statusu je profesora emeritusa.
Redoviti je član Razreda za likovne umjetnosti HAZU od 2000., a od 2011. obnaša i funkciju voditelja Gliptoteke HAZU.
Bio je članom umjetničke grupe Gorgona od 1959. do 1966. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih objavljivao je poeziju u časopisima Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. tiskana mu je zbirka pjesama Otac iz lonca u nakladi Biblioteke iz Zagreba. Samostalno izlaže od 1958.
Djela mu se nalaze u mnogim nacionalnim i inozemnim galerijama i muzejima (Moderna galerija, Muzej suvremene umjetnosti i Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Galerija starih i novih majstora Gradskog muzeja u Varaždinu, Muzej arheoloških spomenika i Galerija umjetnina u Splitu, Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku, Zavičajni muzej grada Rovinja, Muzej savremene umetnosti u Beogradu, Neue Galerie u Grazu, Kolekcija Soros u Budimpešti i New Yorku, Galerie Hierling u Münchenu, Galerija prijateljstva Mostarsko-duvanjske biskupije u Mostaru, Umjetnička galerija Založbe kralja Tomislava u Čapljini, Galerija Šimun Franjevačkog samostana u Dubravama kod Brčkog) te u privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.
Priroda prirode i priroda slike
Tko bi ikad mogao odmjeriti trenutke uzbuđenja koje majstorova ruka crtežom i bojom prenosi na platno ili papir! I kako se događa i kako se ostvaruje ta Sederova trajna opsjednutost slikanjem. Kako poseže iz života unutra, ispod površine. Iz iskustava kojima predmetnost nije najvažnija, ona čas postoji čas iščezava, ali boje i crtež stvaraju uvijek nove i drukčije odnose, dozivaju novu energiju i uzbuđenje.
Njihov međusobni položaj, međusobni razgovor, to kako jedna boja doziva drugu, treću... za ovoga je umjetnika i danas, nakon gotovo sedam desetljeća stvaranja, fascinacija i izazov.
Jedinstvena je njegova crtačka i koloristička izražajnost, njegova grafička i koloristička sinteza, njegova slikarska elaboracija i prosede. Pogledajmo samo poteze - goli i uvježbani, šire se, zgušnjavaju, prožimaju, provlače, uvijaju, ostvaruju izvan pravila i discipline, progovaraju vlastitim registrom boja, vlastitom logikom i snagom. Negdje pod nadzorom, negdje slobodni. Jedan se ogleda u drugome, jedan u nekoj sabirnoj točki određuje sve zajedno - svjetlo sunca, raspjevanost boja, razigranost ritmova, vibrantnost poteza, čaroliju podneblja. Likovnu prirodu mora i ugođaja uz more. Prirodu prirode i prirodu slike. Sunčane prizore čistih boja, sučeljenih tonova, moćnih ritmova ultramarina i uzmorskog zelenila. I onog čudesnog trena kada sve postaje skladni dio Univerzuma, i priroda i ljudski duh i stvaralačka ruka.
Ushićenje ovom novom likovnom avanturom Seder je bilježio temperom, pravom temperom koja zgušnjava i sabire, daje dojam da je sve u prostoru slike izliveno iz jednog komada. Energijom koja pokreće ruku i duh, misao i pokret, naslage pamćenja i iskustva. Tempera mu dođe kao predah, omogućuje mu brzu razradbu ideje. Voli temperu baš zbog te mogućnosti da ideju zapiše odmah, nevelikim naporom, da odmah zaroni u slikanje. Jer, moje slikanje mora biti u nekakvoj interakcij i nekakvoj groznici i nekakvoj temperaturi, kaže Seder.
Njegov slikarski opus ne pripada ni stilu ni pravcu, već onom najboljem - slici. U svojoj najdubljoj podlozi govori o ljudima. Za njega je to bitna i neiscrpna tema koja ga od početaka do danas likovno intrigira. Dvoje, muško i žensko, uvijek su u međusobnoj komunikaciji. Velikih otvorenih očiju propituju onog drugog. U intimnoj radosti, u nježnosti susreta, u međusobnom traženju, nalaženju ili razilaženju, u istinskom otkrivanju drugoga, u suptilnoj komunikaciji žene i muškarca, na osunčanoj strani života i postojanja ili u ogoljeloj stvarnosti samoće. Često zbunjeni, nesigurni. Seder uklanja s njih sve lijepo, površinsko i isprazno, sve što bi moglo uljepšati i olakšati dijalog. Ostavlja tek ogoljelu stvarnost bića koja s čuđenjem promatraju svijet. Nije mu pritom važna figura niti prepoznatljive pojedinosti, već umjetnička istinitost i likovna suština. Kroz namjerne deformacije ponire u samu suštinu života, ljubavi i stvaranja. Nisu to određeni ljudi, dvoje s imenom i prezimenom, oni su impersonalni i iščitavaju se kao čežnja za dvoje.
I kad slika krajolik, u prostor slike nenadano izroni čovjek. Zapravo, ljudska želja za susretom ili neka općeljudska težnja da se iz svoje samoće priđe drugom čovjeku (Seder). I da taj put prema drugome bude neizvjesnost i iznenađenje.
Pojašnjava nam Seder: Tjelesno u mojim slikama nije u smislu nekakve jeftine erotike, više je to čežnja za nekim, za nečim daljim, neuhvatljivim, trajnijim. To nisu programske slike. One govore o istini čovjeka i tragičnosti dvoje. One su više ružne nego lijepe. One imaju svoju materičnost jer meni je potrebno da prizor bude opipljiv, živ. O tome je riječ, o životnosti i opipljivosti prizora. O dogovoru slikara i njegove slike, umjetnika koji iskustvo života potvrđuje i razrješava kroz iskustvo umjetnosti. Koji u isti red vrijednosti postavlja identitet umjetnika i identitet slike. Koji otklanja vanjsko da bi izrazio unutarnje. Koji debelom crtom slobodno artikulirane slikarske čimbenike okuplja, sabire, zatvara i umiruje u nekom unutarnjem središtu koje vodi prema sintezi. To Sederovo unutarnje uvijek ima ljudsko obličje, velike oči i velike ruke.
Poznata je njegova osjetljivost prema likovnim činjenicama. Kada govori o ljepoti u slici, misli na harmoniju, na sklad svih slojeva slike, na njenu istinitost: Volim ekspresivnu i, ako hoćete reći, ružnu sliku, ali da je ipak na kraju lijepa, da na neki način bude istinita. Ne radi se o ljepoti u slici, već o harmoniji, o skladu suprotnosti, dinamici suprotnosti. Umjetnost mora biti izlivena, umjetnost mora biti nadahnuta, u komunikaciji s duhom, sve drugo su natezanja.
Time je rekao sve što treba znati o umjetnosti. Time nas je, rekla bih, uvukao u sirovu narav svoje palete, u ekspresivnu moć svoga kolorita, u nemir površine osvjetljene svjetlom koje dolazi iznutra, iz unutarnjih prosijavanja boje i iz unutarnjih ritmova.
Prisjetimo se, njegove crne slike, njegov enformel i Gorgona, njegov nihilizam i filozofija egzistencijalizma kojom se zanosio u tzv. crnoj fazi, njegov Isus (božanski i ljudski) koji stoji na izdvojenoj i najznačajnijoj poziciji u njegovu slikartsvu, njegovo zazivanje susreta i komunikacije između dvoje, puna sloboda likovnog izraza motiva u kojemu unutarnja interpretacija nadilazi vanjske vizualne činjenice, njegovo traganje za razumijevanjem čovjeka i svijeta, ali i za ostvarajem istinskog slikarstva, sve to osiguralo mu je visoki ugled i zasebnu poziciju u slikarstvu hrvatske moderne.
Izdvajam njegov zaključak: Važno mi je da je slika istinita, da nije šuplja, da se ne dodvorava. Samo vrijeme može prosuditi što jest vrijedno što nije.
(Branka Arh- predgovor kataloga izložbe)