Iz povijesti riječkog karnevala (1)


Riječki je karneval, kojeg u današnjem obliku poznajemo od 1982. godine, mjesto okupljanja mnogih ljubitelja maškara i mesopusnih običaja neovisno o tome vole li ga ili istovremeno sudjeluju u tom maškaranom ludovanju kao dio karnevalske povorke ili u tome participiraju pasivno, samo kao gledatelji, promatrajući sa strane što se zbiva u povorci.
Međutim, mnogi ne znaju da riječki karneval ima višestoljetnu povijest i da početak održavanja tih svečanosti zadire u srednji vijek. O povijesti riječkog karnavala zanimljiv je tekst napisao Saša Dmitrović, poznavatelj i istraživač zavičajne (posebno riječke) povijesti, ljubitelj knjige i suvlasnik antikvarijata “Mali neboder” u Rijeci.
Prenosimo izvorno manji dio tog teksta:

- Pokladne svečanosti u Hrvata su različite po sadržaju, kostimima i manifestacijskim oblicima. Vrlo su živahne u Hrvatskom zagorju i Međimurju, u Istri i priobalju, a najslabije u planinskom području, vjerojatno zbog nepogodnih vremenskih prilika. Gradske i seoske svečanosti se razlikuju, jer im je i porijeklo različito. Obično se govori o gradskom (urbanom) i prigradskom (ruralnom) karnevalu i maškarama. U takvoj podjeli je sadržan i vrijednosni sud. A po njemu, iz jedne perspektive, seljačko je ono staro, pravo, naše i domaće, a gradsko je novo, umjetno, strano nacionalnoj kulturi i lažno. Iz druge perspektive, gradske su maškare lijepe, čiste i u skladu s profinjenim ukusom, a one prigradske su proste, vulgarne, necivilizirane i prljave. Oba mišljenja imaju nešto zajedničko: odbacuju barem pola karnevalske tradicije. U hodu kroz prošlost grada Rijeke nailazimo na zapise o prigradskome karnevalu, karnevalu građansko-obrtničkog sloja i o dvorskom karnevalu (noble ball). Karnevalski običaji grada Rijeke baština su europskoga građanskog karnevala, poput onog Talijana ili Nijemaca, s elementima folklora i slavenske mitologije. Ili obrnuto. Pravo bogatstvo mesopusnih običaja živi u folkloru seoskih sredina riječkog predgrađa. Ističemo zvončare kao najistaknutiju skupinu. Iako ne bi bilo mudro odvojiti gradski karneval u Rijeci od mesopusnih svečanosti okolice, zbog kratkoće ovog prikaza, pažnju ćemo usmjeriti na grad“...

... Ka Rijeci gravitira cjelokupni sjevernojadranski kraj koji je postojbina smionih mornara, žilavih ribara i radišnih težaka. Tu na kamenu, moru i suncu nastao je skroman puk koji voli ribu, vino, pjesmu i smijeh. More mu je oblikovalo tijelo i dušu, svijest i savjest, temperament i mentalitet. Smijeh i humor su jedna od osnovnih značajki primorskoga čovjeka. Čak ako se za pust i ne maškara, ne pleše i ne pjeva, on se smije, šali. Taj smijeh uvijek ima mjeru, mjesto i vrijeme…

… Krijepio je humor naše pretke u oporoj svakidašnjici i ohrabrivao ih u nesigurnim vremenima. Humor je viteško nadmetanje, specifična duhovna olimpijada u kojoj vještiji, snalažljiviji i dakako duhovitiji odnose pobjedu“…

… U obrtanju svijeta naopačke, kakav je karneval, tri su mesopusne teme bile stvarne i simbolične: hrana i piće, spolnost i nasilje. Bijaše to doba slobode i zanosa; tako maskirani, oni su nastojali slobodno kritizirati vlast i vrijeđati pojedince. Maskiranje je dovodilo u pogibelj javni red, osim ako nije bilo određeno vrijeme i mjesto maskiranja. Stoga ne čudi što su u 15. stoljeću maske ili krabulje u Rijeci bile zabranjene, o čemu svjedoči i odredba Gradskog vijeća od 1. ožujka 1449. godine gdje stoji da će svatko tko maskom prekriva lice, odnosno ičim što osobu čini neprepoznatljivom, biti kažnjen odsijecanjem ruke, visokom globom i teškim zatvorom.
Spomenuta odredba glasi "Nulla persona audeat vel preasumat induere larvas sive aliquam rem ponere supra faciem, qua facies esset coperta aut intuentibus non bene nota sub poena librarum 50. aut truncations unius manus vel standi per mensem in carcere." (Neka se nitko ne usudi niti odvaži staviti masku ili ma koju drugu stvar na lice, tako da ono bude zakriveno i promatraču slabo raspoznatljivo pod prijetnjom kazne od 50 libara ili odsijecanja ruke ili mjeseca u zatvoru). Od ove odredbe bili su izuzeti gosti maskiranog plesa u Kaštelu. Ta je odredba ublažena kad je 1546. godine pridodano da se zabranjuje, pod prijetnjom globe od 50 libara, bacati u krabulje naranče i prljave predmete (cum narancis, marcidis et aliis rebus sporchis trahere contra mascharas). Ovakve drakonske kazne tumače se pobudom neugodnih osjećaja, a ne radosti i veselja koje krabulje trebaju pobuđivati, no nitko nije dovodio u pitanje opstojnost plesova, maskiranja, ludosti, budalaštine, rasipnosti, deranja, pijančevanja, povraćanja ili pak raspojasanosti kako bi se dalo naslutiti. Naprotiv, bilo je i svećenika koji su se maskirali, što im je biskupska uredba od 1718. godine strogo zabranjivala: "Redovniki i žakni gredu u krabonose, u tance, kola i norije, ča je na veliki škandal ljudstva, pa se to zabranjuje i proglašuje đavolskim djelom"

Mesopust dobiva novo lice

... Tijekom 19. stoljeća mesopust dobiva novo lice - postao je, poput Rijeke, bogatiji i mnogoljudniji. Kao i u srednjem vijeku, vrhunac veselja dešavao se na pokladni utorak kada tisuće ljudi preplavljuju Korzo i obližnje ulice ne bi li vidjeli meštra karnevala. Pokladna povorka sastojala se od mnoštva kočija, kola s alegorijskim prizorima i brodova na kotačima (carrus navalis)“…

... Izvan svake konkurencije bio je noble ball koji su u to doba priređivali presvijetli guverner i njegova supruga.
U guvernerovoj palači 1888. bilo je prisutno više mađarskih grofova negoli Riječana; zapaženi gradonačelnik de Ciotta i nekolicina časnih predstavnika grada. Prisustvovali su veleindustrijalac Robert Whitehead i zet mu Juraj grof Hoyos, Bartol barun Zmajić Svetivanski, vitez Petkowics, vitez de Sambay, pukovnik de Vellner, zapovjednik carskog kraljevstva Vojno-pomorske akademije u Rijeci admiral de Seemann, barun Schneider, barun Vranyczany, vladin savjetnik de Zeyk, savjetnik Szoborics de Haynal, grofovi Geza Andrassy, Somsich, Keglevich itd. Tisak je zabilježio da je noble ball trajao do 4 ujutro i da se gradonačelnik povukao u mir svog doma zbog gripe. Iste te godine, u isto doba, kao pandan guvernerovu elitnom balu, Gradsko kazalište (Teatro comunale) priredilo je svoju plemenitu feštu (festa nobile) kojoj je prisustvovalo 1300 ljudi. U gradskim kronikama ostala je zapisana i ona iz 1892. na kojoj je po prvi put otplesan ples Sir Roger u formi "great attraction", najdraži ples kraljice Viktorije, a plesao ga je sav high life (elita) Ujedinjenog Kraljevstva, kaže La Bilancia. Dakle, vrlo svježa novost iz svijeta, koja se u Rijeci zadržala i sljedećih godina“…

(nastavak slijedi)

Podijelite