Helena Mičetić: MOŽEŠ SE FRIGAT

U izguljenim perajama, stajala je u plićaku osamljene primorske uvale. Predvečerje kasnog ljeta osvježilo je more, što joj je u valnim periodima dosezalo do koljena. Osjetila je bol u grudima, zbog težine mokrog i isfucanog ronilačkog odijela. Skinula ga je do bokova i navukla gumene rukavice koje je kod kuće koristila za čišćenje kupaonice. Primakla se rubu uvale i kroz bistro more promotrila crvenu moruzgvu pričvršćenu uz stijenu. Čučnula je i rukom pažljivo obgrilila donji dio njezina tijela. Asocijacija rukavica privijenih uz tijelo ovog žarnjaka vratila joj je jednu sliku njezina života. Prije dvadeset i dvije godine, u istom položaju čučala je u vrtu tadašnje kuće. Koncentrirano je promatrala maćuhicu, posađenu u keramičkoj vazi. Crvenim rukavicama, polako je vadila njezine korijene, trudeći se zadržati što više zemlje oko mršavih izdanaka. Svaki podražaj njezina uma i tijela bio je usmjeren na aktivnost koju je izvodila. Crna kosa, malo duža od ramena, što ju je frizerka do savršenosti isfenirala, pod daškom vjetra je pokušavala napustiti njoj predviđeno mjesto. Nije se osvrtala na ništa drugo pa ni na razdvojene pramenove koji su na trenutke caklili linije njezinog vidnog okruga.

Pozornost je ponovno usmjerila na namjeru koju je trenutno trebala izvršiti. Moruzgva je bila namijenjena akvariju – sedamdeset litara zapremine vode, kojega su izradili njen muž i sin te joj poklonili za četrdeset i treći rođendan. Jednom rukom ju je čvrsto privlačila sebi, držeći je za donji dio, dok je drugom pažljivo pridržavala dijelove koji su se odvajali od morske stijene. Usta okružena vijencem od 192 krvavo-crvene trepetljikave lovke, veličinom i oblikom vizualno su se savršeno uklapala u njezin akvarij. Jedino ju je bockala mala doza zabrinutosti, vezana uz prilagodbu moruzgve na drugo stanište, kao i prihvaćanje već ustaljenog biološkog okoliša na novog člana. Bojala se da joj promakne i jedna sitnica koja bi mogla naštetiti akvariju. Uvijek je postojala sitna vjerojatnost da neće potpuno ispravno izvršiti proces premještanja, no ipak, nije htjela da ju takve nesigurnosti obeshrabre. I sada se odlučila držati majčine česte uzrečice da je hrabrost dokaz vjere. Dobro je proučila na kakav kamen je prikladno osloniti moruzgvu te ih zajedno postaviti u akavarij.

Proces dotjerivanja akvarija ponovno ju je podsjetio na maćuhicu iz prošlosti. Još uvijek se sjećala kako je neprocvjetana biljka bila savršeno zdrava i u pravom trenutku spremna za prilagodbu na novo stanište. Znala je da su maćuhice otporne i prilagodljive biljke pa je zaključila da je šteta držati ih ščućurene u vazi, na drvenoj polici sobe. Kao i sada, postojao je rizik da se neće uspjeti prilagoditi. No s druge strane, biljka se u zemlji mogla rastegnuti, osloboditi, možda sama rasprostraniti i proširiti svoj teritorij. Bila je izložena vanjskom svijetu, okružena crvenicom i gnojivom. Mogli su je napasti nametnici i prenijeti joj gljivičnu bolest. Odlučila je da to neće dopustiti jer će je propisno zalijevati, prihranjivati i uklanjati ocvale cvjetove.

Sada je gledala u moruzgvu i pomislila da je možda nepravedno što ona odlučuje o njezinoj sudbini. Znala je da je ponekad teže sam odlučiti o vlastitoj sudbini jer kako god da ispalo, sam si odgovoran za odluku koju si donio. Kada je u prošlosti presađivala maćuhicu, ona je za nju donijela odluku. Također, odluci je pridonijela starija žena neugodnog mirisa iz gradskog autobusa do koje je davno sjela i koja joj je bez specifične namjere kazala: "Bog svima da šansu, jednu jako dobru šansu koju, ako ne iskoristiš, možeš se frigat." Nije htjela tu šansu uskratiti maćuhici, biljci koja je imala takav potencijal da se mogla usprotiviti zimi, preživjeti i oživiti čak i na mjestima ne-života. Prije nego je maćuhica uopće uspijela procvjetati, saditeljica je zatrudnjela.

Ustala je i pogledom obuhvatila uvalu okruženu primorskim biljkama i stabalima. Njezin dio posla je bio završen. Sada sve ostaje na okolnostima, koje će odlučiti hoće li se moruzgva prilagoditi na novo stanište. Odložila ju je u plastičnu zdjelicu i skinula gumene rukavice. Ručnikom je obrisala vodu s nagrišpanih prstiju te zubom otkinula komadić oslabljenog i raspucanog nokta. Prisjetila se vremena kada su ti nokti bili besprijekorno oblikovani i apstraktno lakirani, u cilju da istaknu njezinu posebnost. Kada je njezin glumački talent bio u fazi rasta, da procvjeta na stranom, širem području. Njezina mladosti i karijera ostali su skriveni u debelom pupoljku biljke.

Pljunula je komadić otkinutog nokta. Drugi su i dalje izgledali neravni i raspucani. Nije uzela rašpicu oblikovala ostale nokte. Nije bilo potrebno. Sada je obiteljska žena, koja za svoj akvarij čupa moruzgvu.

Podijelite